Predviđanja za referendum

Predviđam da će izlaznost na referendum biti iznimno velika u svim dijelovima.
Predviđam da će u baš hrvatskoj Hrvatskoj većina glasova biti "ZA."
Predviđam da će u Istri većina glasova biti "PROTIV." [ako ne bude tako uvijek ću se moći izvući s pričom da su kolonizatori doveli puno kolona i sad oni kolo vode - širikolo ekipa :)]
Dugoročna predviđanja: takva situacija, zajedno s dodatnim sada nepredvidljivim događajima, dovesti će do federalizacije...

Postmodernistička izgradnja kula od karata za rušenje stvarnosti

Dugo nisam pisao neki tekst za blog, nikako da ulovim malo vremena, a ideje se gomilaju. Ni sad baš ne stižem, ali imam osjećaj da moram reagirati. Naime, u subotu 9. 11. 2013. bio sam do Rojca pogledati predavanje Emila Jurcana pod naslovom “Istarski mikrofašizam” (evo i slike) u sklopu Anti fa festa. Toga je dana predavač već bio gost na radio Maestralu u emisiji Pilula koju sam slučajno i poslušao (i vi ju možete poslušati u cijelosti ovdje). Već pri samom slušanju radio emisije bilo mi je jako čudno korištenje pojmova poput “mikrofašizma”, “korporativizma”, “korporativnog upravljanja”, i tome slično. Odmah mi se učinilo da sam govornik ne zna točno o čemu priča. Na predavanju je sve isto ponovljeno, istim redom kao što je toga dana bilo na radiju. tada sam i shvatio da se ti termini koriste na totalno krivi način, da ih ne razumije govornik, te da je cijela priča bazirana na kuli od karata, ili na dvorcu od pijeska tik do mora za vrijeme oseke. No idemo redom.

Prije svega centralni koncept “mikrofašizma” promašen je totalno. Jurcan, kako je sam rekao, preuzeo je koncept “mikrofašizam” od Felixa Guattarija (iako je Guattari pisao o tome zajedno sa Gillesom Deleuzeom s kojim je često djelovao u tandemu). Pojam je nerazuman sam po sebi, kao i sve ostalo što dolazi iz postomoderne (ne stavljam linkove na hrvatsko izadanje wikipedije jer su članci očaj). Usput rečeno, ti postmodernistički koncepti su toliko nerazumljivi da je, na primjer, Andrew C. Bulhak složio The Postmodernism Generator (više o tome ovdje), a i Alan Sokal je svojedobno osramotio postmodernu ekipu (kasnije je i s Jeanom Bricmontom ismijao cijelu tu scenu u knjizi Pomodarske besmislice (EN)/ Intelektualne prevare (FR) u kojoj je cijelo jedno poglavlje posvećeno glupostima Felixa Guattarija i Gillesa Deleuza). No vratimo se na našu priču. Dakle, Jurcan je koristio koncept - “mikrofašizam” - koji je prilično nejasan, a po meni i tautološki, na krivi način. Sam pojam je baziran na pseudoznanosti, odnosno, na psihonalizi (najprimamljivijoj vrsti pseudozanosti), odnosno na konceptu želje. Za nešto bolje razumijevanje predlažem čitanje ovog tekstića u kojem autor prilično jasno (koliko je to uopće moguće kad se radi o postmoderni) objašnjava koncepte mikropolitike i mikrofašizma. Ukratko, mikrofašizam događa  se u situacijama kada nam se čini da su neka pravila sama po sebi razumljiva i da ih ne treba previše ni objašnjavati (kao, nesvjesno ih prihvaćamo). Primjer u savjetovanom tekstiću je opisana situacija u kojoj nas živciraju ljudi koji se u podzemnoj željeznici ne drže desne strane na stepenicama, a ja bih dodao da je u tome i “nepisano pravilo” pozdravljanja, odnosno, smatranja da je to nepristojno. Ono, kad se zna kako stvari stoje i ne treba tu nešto filozofirat’. Što se tiče mikropolitike, Deleuze i Guattari smatraju da sitna svakodnevna pravila jesu politička, imaju utjecaj i na “veliku” politiku (nešto slično Foucaultovoj mikrokapilarnosti moći). Moglo bi se reći da je mikrofašizam i situacija kada se na jednom predavanju, na primjer o istarskom mikrofašizmu, ne može tvrditi suprotno jer svi prisutni misle slično, te imati suprotno mišljenje znači biti “sluga kapitala”, “plaćenik IDS-a”, itd… Takve situacije onda stvaraju veliki fašizam. Alternativa je valjda ponašati se shizofreno jer na taj način ne poštujemo nesvjesna pravila mikrofašizma, a i tako smanjujemo želju (nemojte me pitati kako) i sve bude super, bez pravila, divlje, “od dole”, “iz duše” i šta ti ja znam. No, čim počinjemo stvarati pravila shizofrenije onda i to postane mikrofašizam (Aaaaarg, poludit ću ;)).

Iskreno ne znam kako su ekiparci iz Pulske grupe od tog nekog mutnog psihoanalitičkog koncepta došli do “Istarskog mikrofašizma.” Misle li to da svatko od nas nesvjesno poštuje neka pravila pa da to onda na kraju dovodi do neke posebne politike IDS-a, sve skupa bazirano na Istrijanstvu (obavezno pogledati sramotan članak o Istrijanstvu na hrvatskoj wikipediji) ili prihvaćanju nekih, kao, tipičnih istraskih naracija? Ono, tartufi, vino, regija lider. Bo. Jurcan tako nešto gradi u svojoj priči, ali to nije baš jasno. Tu uvaljuje Bertošu i njegovu knjigu Etnos i etos zavičaja kao rodonačelnika nekakvog “istrijanskog” diskursa, iako po meni Bertoša je bio prilično hrvatski nacionalistički ustrojen (ne samo po meni). Kažem “bio” jer mi se u zadnje vrijeme čini da se okrenuo prema Veneciji i da nekako zaziva ta mletačka vremena. S druge strane Jurcan je htio dekonstruirati diskurs (koliko teških riječi) o Istri kao regiji lider, ali nisam čuo nikakvu novost. To da je Istra bila ne baš bogata regija Austrije, Italije ili bilo čega, uvijek je bilo dosta poznato. Na primjer, što se tiče prelaska od Austro-Ugarske na Italiju Dennison Rusinow još 1969. godine piše u svojoj knjizi Italy’s Austrian Heritage. 1919-1946 u fusnoti 3 na stranicama 86-87:

"Istrian agriculture was particularly hard hit by the change in borders. Based on wine and other Mediterranean products for which its climate and soil conditions were only marginally suitable, but for which the transalpine Habsburg Empire had provided a good market, it now found its high production costs uncompetitive on the Italian market, where the same products are cheap and plantiful."

Još kraće: istarska roba je bila dobra za Austro-Ugarsku iako je bila tapija i skupa jer Austro-Ugarska nije imala bolje, ali na talijanskom tržištu se skužilo koliko je ta roba tapija prema kvalitetnijim i kvantitetnijim talijanskim proizvodima. Otprilike, to je kao kad se skuži da osim šećerne table postoji i Milka čokolada, s time da Milka košta jeftinije. Ili, da je Nutella bolja od Eurokrema (btw, opet rađen po talijanskoj licenci). Ili, “bolje da se okrenemo zemljama u regionu nego EU, tamo nismo konkurentni.” Kao, dovoljno su dobri za jugoslavenske jadnike.

Bio sam ove godine i na prezentaciji knjige o ekonomskoj povijesti Istre - Istria Europa. Economia e Storia di una regione periferica - u kojoj se također tvrdi kako je Istra uvijek bila prilično siromašna (no često bogatija od nekih drugih regija). To ne znači da Istra nema neke posebne karakteristike koje su stvorile neke posebne identitete, ma koliko ne volili “identitete.” Ipak se Istra kao regija Italije vuće još od Rimskog doba. Teritorij ne dobiva ime eto tako bez veze.

Ono što se meni čini, a to baziram na nekim drugim tekstovima vezanima za Pulsku grupu (npr., ovaj i ovaj drugi [str. 4]) da su oni najprije počeli koristiti termin “mikrofašizam” izvan Guattari/Deleuzeovog konteksta i sigurno bez tog značenja za označavanje fašizma na istarskoj, dakle, mikro razini. Kao, u Hrvatskoj postoji Tuđmanov makrofašizam, odnosno onaj pravi fašizam, a u Istri s IDS-om na vlasti postoji onaj mali, ali ne manje pravi fašizam. Od tud im mikrofašizam. Kasnije akrobacijama i intelektauliziranjem svojega diskursa nekako su ugurali Guattarija i bandu. Dakle, oni ne pričaju o mikrofašizmu u Guattarijevom smislu, nego o pravom, svima poznatom fašizmu, pokretu koji je u praksi najprije zaživio u Italiji iako je nastao kod francuskih marksista. Eto citata iz gore navedenog Zareza koji podupire moju tezu:

“Budući smo izabrani da predstavljamo Hrvatsku na ovogodišnjem bijenalu arhitekture u Veneciji, naš rad, ovog puta, nije mogao biti potpuno medijski blokiran, a u takvoj situaciji uredništvo je posegnulo za taktikom pacificiranja naših riječi krateći uzroke djelovanja, kontekst i posljedice, ukratko sve ono što bi tvorilo sadržaj. Nakon svega navedenog grupa je odlučila ne autorizirati ovako izmijenjeni intervju i time odaslati jasnu poruku da nam je dosta cenzure i da odbijamo u takvoj formi i govoriti. Ovakva odluka ponajmanje se odnosi na nas, tj. na informaciju o našem radu, ona ima za cilj progovoriti o uzroku ovakve uređivačke politike te stanja u Glasu Istre koje se može opisati kao mikrofašizam.”

[o cenzuriranom intervjuu koji je trabao izaći u Glasu Istre, ali je na kraju izašao ovdje]

Zatim, u intervjuu za propali pulski portal pulski.hr rekli su sljedeće:

"Zašto se o tome tako malo priča? Da li je, po vama, na snazi često spominjana sprega između politike i medija?

To je mikrofašizam. Sve one priče kako je Istra multi-kulti regija padaju u vodu ako svaki oblik kulture koji se razlikuje od ove dominantne nema šanse da zaživi. Nema prostora za ništa drugo i drugačije. 

Čak da te ideje i dođu do šire javnosti, ona dobiva samo informacije. Mislimo da šira javnost već i danas posjeduje sve informacije. Jer, jako malo ljudi u Puli vjeruje da će ovaj napraviti bolnicu, jako malo ljudi vjeruje da ovaj išta radi na bolnici, jako malo ljudi vjeruje da će Brijuni Rivijera ikada biti napravljena. Znači, javnost je obzirom na stanje u medijima jako dobro informirana. To znači da neformalni kanali rade; ljudi žele informaciju. Dokaz tome su razgrabljene novine Otvoreni Muzil svaki put kad ih tiskamo. Dostupnost informacija je samo jedan manji medijski problem. 

Ono što je veći problem je što ćeš učiniti kada jednom saznaš tu informaciju. I tu dolazimo do jedne sprege koja je puno opakija od ove medijske, a to je da taj istarski mikrofašizam kontrolira ekonomiju. Obzirom da se radi o malom tržištu s malim brojem ljudi, s niskom fluktuacijom koje zapravo i nema, svi izvori financiranja i kapitala su u rukama stranke koja je 22 godine na vlasti. U tih dvadesetak godina izgradili su svoju partijsku meta mrežu koja sve te stvari regulira. Otvoreno se govori da moraš biti član stranke da bi dobio neki posao. Ta kontrola koja seže u onemogućavanje elementarne egzistencije, a mnogi su ljudi otišli iz Istre jer nisu mogli opstati u takvom okruženju, e to pokazuje kako je došlo do te totalitarne sprege."

Eto, javno mnijenje nije bazirano na mikrofašizmu (opet i opet, za još bolje razumijevanje koncepta pogledajte ovdje vezano za medicinu, a za debilno korištenje istoga protiv znanosti pogledajte ovdje), odnosno na nekakvom nesvjesnom prihvaćanju pravila i želji, nego na svjesnom manipuliranju medijskim prostorom. Opet, to nema nikakve veze s mikrofašizmom u Guattarijevskom smislu.

Iako je kula od karata (mikrofašizam) već izgrađena bez prizemlja i prvog kata konstrukcija je ipak išla dalje. Da bi potvrdio svoje viđenje stvarnosti bazirano na krivoj interpretaciji pojma “mikrofašizam”, a zapravo misleći na klasičan fašizam na lokalnoj/ regionalnoj razini, Jurcan je otišao kopati po “korporativizmu” (opet članak s wikipedije na engleskom jeziku jer je na hrvatskom čista nedovršena katastrofa). Naravno, i taj je pojam sasvim krivo shvaćen. Prije svega, pomiješao je kruške i jabuke i nešto gardelina. Govorio je o korporativizmu - fašističkoj ekonomskoj socijalističkoj ideologiji (danas bi to nazvali trećim putem, javno-privatnim partnerstvom) baziranoj na srednjovjekovnim cehovima gradova-država sjeverne Italije (na talijanskom bi to bilo Corporazione delle arti e dei mestieri, na engleskom Guild, a na hrvatskom Ceh) - kao da ima ikakve veze s korporacijom (na hrvatskom Korporacija, na talijanskom Società) i korporativnim upravljanjem. Ne znam je li to napravio radi toga jer a) zapravo ne zna i ne razumije pojmove koje koristi ili je b) to bilo iz čiste zlobe, ili c) iz želje da se da smisao besmislenoj priči. Naime, time je trebao dokazati da je u Istri mikrofašizam (kojeg, ponavljam, poima samo kao mali fašizam, a ne u Guattarijevom smislu kako je tvrdio) na vlasti jer je gradonačelnik Pule, Boris Miletić, od studenog 2007. do siječnja 2008. godine pohađao nekakvo stručno usavršavanje naslovljeno “Korporativno upravljanje za članove nadzornih i upravnih odbora”, kao što se može vidjeti u njegovom životopisu. Opet, ne radi se o fašističkom korporativizmu nego o upravljanju kompanijama. Evo definicije s linka od gore:

The process of leading, administrating and directing a company. Business tasks often performed by corporate management might include strategic planning, as well as managing company resources and applying them toward attaining the company's objectives.

To je cijela priča. Nije mi bila namjera braniti nekoga ili neku vlast, samo me užasno živcira kad se netko služi pojmovima koje ne razumije, a nije ih teško naučiti.

No to nije bio kraj. Cijela tirada je na kraju završila na Talijansku uniju, u smislu da se unutar Talijanske unije kovala ideologija dvojezičnosti IDS-a (iako je meni poznato da je IDS-ova priča bila o trojezičnosti). Taj dio nisam najbolje razumio. Je li to bila optužba Talijanske unije za iredentizam? Jako moguće.

Zašto mislim da je jako moguće? Prije svega jer mi je cijeli ton bio pro-hrvatski nacionalistički, zapravo više pro-slavenski ili ORJUNA-ški. Od toga da se stvaraju nekakvi Istrijani, da se dvojezičnost kovala u Talijanskoj uniji, do insinuacija oko “pravih” istarskih prezimena iz Bertošine knjige po kojoj svi kojima je prezime unutra imaju ekskluzivnost na Istrijanstvo, pa kako bi bolje bila centralizacija, te kritiziranje deklaracije Županije istarske o regionalnom razvoju na isti način na koji je to napravila Hrvatska čista stranka prava Istarske županije, itd… Sad mi ne padaju na pamet još neki detalji… E da, stavljanje i Demona - navijača Istre 1961 - u skupinu koja koketira s Istrijanstvom, a oni nemaju a ma baš nikakve veze s time, čisto su hrvatski orijentirani.

Osim toga, članovi Pulske grupe su u više navrata isticali da ne žele dobivati javne financije radi svoje neovisnosti, ali čini se da je to slučaj samo s financijama lokalne uprave i samouprave pošto su bez problema predstavljali jednu centralističku državu - Republiku Hrvatsku - na Biennalu arhitekture u Veneciji, a to nije bio kiki riki od novčanih sredstava. Osim toga, njihova poduzetnička inicijativa Praksa dobiva bez problema novce od Ministarstva kulture RH (o toj poduzetničkoj hvalevrijednoj inicijativi već sam pisao). Osim toga, baš radi toga jer se bave baštinom ovlašteni su se njome i službeno baviti za Republiku Hrvatsku. Naravno, nije sve tako crno bijelo, ipak su 2009. godine organizirali konferenciju Grad Postkapitalizma u sklopu festivala Media Mediterranea kojeg radi udruga Metamedij i koja za to dobiva financije i od Grada Pule, tako da su ipak posredno primili sredstva Grada Pule. Izašao je i zbornik te konferencije. Dakle, ne može se reći da ne žele uzimati pare od gradskih vlasti jer su anarhisti zato jer ipak uzimaju pare od centralističke države, tako da mi je sve više jasno da je nešto drugo po srijedi.

E sad, kako funkcionira taj selektivni mehanizam? Kako se to konstruira priča? Sjetimo se samo one o Prvomajskom jurišu. Je li to ideološka moć iskrivljavanja stvarnosti? Kako dolazi do konvergencije kod naizgled oprečnih pokreta? Nemam pojma... Možda je to neki modus operandi arhitekata... Možda je to dio priče gdje sve što ima veze s Italijom je fašizam (ili se barem želi tako vrijeđati neke ljude), a sve s Jugoslavijom je antifašizam, socijalizam, komunizam i slično... Stvarno nemam pojma.

UPDATE 16. 11. 2013.
Poslušajte audio snimku predavanja i sami prosudite koriste li krivo termine:

Emil Jurcan: Istarski mikrofašizam-forme represije u multikulturalnom društvu (predavanje+rasprava) by Pilula on Mixcloud

100 godina

Čitam u La Repubblica da danas Erich Priebke slavi 100 godina, neki mu šalju i čestitke. Sjetio sam se i da je Maria Pasquinelli umrla s preko 100 godina prije ni mjesec dana... Te dvije osobe nemaju pretjerano toga zajednički osim što su u jednom momentu svoga života bili članovi nacional-socijalističke stranke, odnosno fašističke stranke. Priebke je kriv za nekoliko stotina ubijenih radi odmazde nad pokretom otpora u Rimu, a druga je ubila generala De Wintona u Puli. Zanimljivo je kako su nadživjeli i vrijeme i ljude. Jedna je platila svoje djelo, a drugi još plaća. Bar nešto.

Jugoslavija i trajanje života

U Hrvatskoj je očekivano trajanje života pri rođenju u 2011. godini 79,9 godina za žene i 73,8 godina za muškarce. 1961. godine je bilo 69,0 za žene te 64,3 za muškarce, a 1971. za žene je bilo 72,3 godine te za muškarce 65,7 godina. U Istarskoj županiji je očekivano trajanje života pri rođenju za žene 2008./ 2009. bilo 81,72 godina (76,69 2001./ 2002.), a za muškarce 74,44 godine (72,91 2001./ 2002.). Na cijeloj obali gdje je hrana uvijek bila "mediteranska", a zapravo talijanska, živi se dosta duže. Nisam sam došao do ovog zaključka. Ovdje piše na stranici 23 da

[k]ra će očekivano trajanje života u Panonskoj Hrvatskoj, uz ostalo, tumači se strukturom prehrane.

Za usporedbu, u talijanskoj regiji Friuli Venezia Giulia brojke su nešto drugačije iako je regija ako ne ista onda vrlo bliska po tradicionalnoj hrani i kulturi. Naime, tamo je očekivano trajanje života pri rođenju za žene 84,4 godine, a za muškarce 79,0 godina. (Italija po tom pitanju dobro stoji i u svjetskim razmjerima). Koliko se sjećam, u prošlosti je situacija bila slična u Istri i FVG (trebao bi provjeriti među ostalim mjestima i ovdje).

Što se tiče malignih bolesti, u Istarskoj enciklopediji piše

Neke su vrste raka u Istri učestalije nego u ostatku Hrvatske. To su: rak dojke, rak debeloga crijeva, rak prostate i melanom (zloćudni rak kože). Razlozi povišene pojavnosti raka u Istri raznovrsni su, a ponajprije su uvjetovani čimbenicima okoliša, tj. za života stečenim oštećenjima zdravih stanica. Ona nastaju zbog promjene načina života (prehrane, povećane konzumacije nikotina, onečišćenja okoliša). Povećana pojavnost raka debeloga crijeva u zadnja dva desetljeća (sred. 1970-ih iznosila je samo trećinu današnje pojavnosti) mogla bi biti uzrokovana promjenama u načinu prehrane (brza priprema hrane, konzumacija namirnica zasićenih štetnim sastojcima, zamrznute hrane, hrane nespecifične za istar. podneblje ili za određeno godišnje doba i dr.), prekomjernom tjelesnom težinom i kakvoćom pitke vode u zadnjih 10–15 godina. [...]

U Trstu je voda isto tvrda, samo se tamo nisu pretjerano promijenile prehrambene navike. Postavio bi zato hipotezu da dolaskom Jugoslavije je došlo je do promjene konzumacije određene hrane većinom jer nije više bilo određene hrane (nestašice, neproizvodnja), a nije se ni uvijek moglo ići do Trsta po špežu. Takvom promjenom u prehrani, a onda i u stilu života koji je bio sličan stoljećima, dolazi do povećanja mortaliteta. Drugim riječima, Jugoslavija nas ubija. No to je samo hipoteza... A ovo je samo cherry picking.

Neki smatraju da su veze prekinute prije dvadesetak godina...

Eto kako postoji nekoliko Republika Hrvatskih. Kao što je nama ovdje veliki prekid stoljetnih, a zapravo tisućljetnih veza bio onaj prije 70 godina, drugima je prekid bio prije dvadesetak godina. Tako se Horvat i Štiks žale:

"Instead of recovering lost ties and creating an atmosphere of stability and mutual co-operation among post-Yugoslav states, which the EU and Croatian government state as being among their goals, the EU's longest external land border (1,300km) will, by the mere functioning of its police apparatus, necessarily cut Croatia off from its immediate and natural surrounding and bring further isolation from its neighbours. Croatia has thus a moral and political imperative to fight against the thickening of a border that cuts deep through what was once a common borderless space."

Nema druge nego upotrijebiti silu nad nama koji nemamo veze s tom granicom od 1300km. Treba  nas dobro razguziti da se počinjemo čak osjećati kao da smo uvijek stajali na toj granici, ako ne i u samoj Bosni, na Drini.

Ne vidim kako netko tko je protiv EU, tzv. euroskeptik, može biti za SFRJ. Ali dobro, logika na ljevici je odavno rekla laku noć.

Ponovno zajedno

U ponedjeljak će Republika Hrvatska ući u Europsku Uniju. Mnogi s "alternativci" napadaju takav događaj i s nacionalističkih pozicija i iz straha od porobljavanja sa strane Europljana. "Oni" će NAS (valjda Hrvate) iskoristiti jer SMO (valjda Mi Hrvati) rasprodali NAŠE (valjda Naše pravo Hrvatsko) javno dobro. Zatim, postoje i oni budalaši koji kopipejstaju razne new age debilane, kako će EU dovesti neke zakone koje će zabraniti i ovo i ono, ali i ono tamo. Nećemo više moći saditi krumpir u stanu i šta sve ne. Desničari, s druge strane, imaju... iste pozicije, samo ne pričaju o obespravljenim došljacima, ili pričaju kako će baš ti imigranti sad početi dolaziti u RH i krasti posao Hrvatskom čovjeku. I ženi. Da, i to da će RH izgubiti tako krvavo izborenu neovisnost. Sad se ponovno srlja "kao guske u maglu" u neku Yugoslavia-look-alike tvorevinu.

EU je jedna velika socijalistička tvorevina i kao takva ima sve mane takve tvorevine, ali mislim da ova promjena je pozitivna jer konačno će teritorij koji je brutalno rasparan i odvojen prije sedamdesetak godina ponovno biti ujedinjen. Odnosno, neće više biti rigidna granica između različitih dijelova jednog kulturno bliskog i sličnog prostora. Konačno će se moći bez straha kupovati veća količina namirnica koje su gotovo zapisane u genetskom kodu nas s područja Istre, Julijske krajine, itd... U Istri ima veći broj tumora probavnog sustava i radi promjene prehrane (raste od 1970. na dalje), morali smo početi jesti jugoslavensku hranu. Možda je i ta EU došla prekasno, možda smo već osuđeni i u terminalnoj smo fazi, ali 'ajmo vidit. Za ostale dijelove RH ne znam kako će ispasti, tamo mogu biti problemi. Padaju mi na pamet mjesta poput Gospića i slični gdje je to baš to, hrvatska Hrvatska.

Eto, neki od nas su već građani EU, a sad će i teritorij ispod nas to postati.

Ča je život nego fantazija

Ljudi često siluju činjenice da bi se uklopile u njihovo viđenje svijeta (osim kad ih se plati). I tako sam jučer navečer bio na nekoj vrsti predstavljanja Centra za dokumentaciju nezavisne kulture iz Zagreba na Mediji Mediterranei i malo sam se iživcirao. Među ostalim diskusijama koje su se udaljavale od priče o navedenom centru i koje su često odlazile u totalnu nekoherentnost i nelogičnosti, bila je i priča o jednom "Jurišu na Prvi Maj" - festivalu koji je umro negdje 2005. godine - kojeg je prekinula policija jer su, kako su se neki sjećali, napali policajci stacionirani u Valbandonu i koji su bili u civilu. Jedan od govornika je ustvrdio da je to bio i jedini festival koji je imao i jednu participativnu i političku dimenziju, te je zato i bio napadnut sa strane policajaca za razliku od drugih manifestacije iz 1990ih. Osim toga, isti je govornik rekao da je i bio politički nezavisan od bilo koje stranke. Sjetili su se neki koji su tad bili u organizaciji da su policajci i pretukli neke ljude na tom festu koji je bio tako herojski branjen. Sve su to bili dokazi subverzivnosti toga festivala.

Kako obično biva, činjenice su ipak bile drugačije od sjećanja ljudi koji su bili tamo i možda nenamjernog distorziranja priče sa strane ljudi koji nisu mogli biti na toj manifestaciji radi svojih godina, ali žele vjerovati u neku herojsku prošlost. Naime, godina događaja je bila 1996., datum ne mogu potvrditi, ali kladio bi se da je bio petak 03.  svibnja. To mislim jer je fest uvijek padao na vikend (nekad bi počinjao četvrtkom), a u kalendaru piše da je prvi vikend blizu Prvog Maja bio baš taj 03. 05. 1996. Eventualno je bio vikend prije, dakle 26-27. 04. 1996., ali mi je nekako to previše prije tog praznika rada. OK, bili smo tamo cijela ekipa, lijepo se počeli zabavljati kad je regularna policija naredila da organizatori prekinu festival unatoč svim mogućim dozvolama, redarima, itd... Organizatori su to odmah i učinili. Razlog je bio taj što je grupica pitomaca policije krenula pijana tući punkere. Zašto? Zato jer jer je to bila postala policijska moda nakon prekida koncerta u Samoboru 31. listopada, 1995. godine od strane specijalne policije koja je tad i pucala i gazila po ekipi. Datum znam ne jer sam se ga odmah sjetio, nego zato jer sam ga našao u ovom diplomskom radu. Naći ćete u fusnoti 14 na jedanaestoj stranici sljedeće:

Naravno, puno je gorih primjera policijskog maltretiranja od navedenog. Jedan od najgorih je zasigurno čuveni napad specijalne policije na punkere u Samoboru 1995., o čemu u fanzinu piše i Močibob (1995b)

Onda idete do bibliografije i tamo je referenca na članak iz Močibobovog fanzinića (bio je odličan, a tako ga zovem radi malog formata, čini mi se A6). Članke u kojima piše o navedenom incidentu u Samoboru na netu možete naći ovdje u članku o brutalnosti policije i u ovom tekstu o drugoj tužnoj temi, no nema datuma kad se dogodio. 'Ajmo dalje s pričom.

Da rekapituliram, krenuli mladi pijani pitomci policije tući pankere, došla velika policija i njih jedva zadržala, ali su mislili da ne bi mogli kontrolirati nasilje pitomaca pa su prekinuli koncert, a hipici koji su ga organizirali ODMAH su ga i prekinuli. Svi su se odmah razišli iz prostora na Puntiželi... Osim mene i prijatelja. Ja nikako nisam htio napustiti prostor i natezao sam se s policajcima jer sam platio upad i da j imam pravo biti tamo i da kakva je to demokrcija, da su oni fašisti i bla bla bla. Kad me nisu mogli izbaciti odlučili su me uhititi i vukli me do marice. Tamo sam se još opirao, nisu me mogli ugurati unutra, pa sam malo kasnije sam ušao. Prijatelj Anđeri je namjerno išao pišati po marici tako da i njega uhite, pa tako su i njega ugurali u maricu. Nitko, ali NITKO drugi nije reagirao. Je da su već svi bili razgaljeni, ali nisu reagirali - sve hippy do hipika, anarhist do anarhiste. Odveli su nas u stanicu i tamo razbili k'o budale, koljena u rebra, pendrekom po glavi i tijelu, teške šamarčine su stalno sijevale, a mi smo morali držati ruke dole. Odvojili su nas i svakog posebno razbijali, strašili nas da će donijeti kliješta, meni su dali pendrek u ruke da se lupam sam po glavi, a ja im rekao "Ne mogu, dajte vi!" Anđerija su šarali kemijskom po glavi. Kasnije pred jutro su nas pustili odvojeno doma, zapravo nam naredili da idemo doma jer da će nas ubiti ako nas nađu vani. Naravno, ja sam odmah išao do Uljanika (što znači da su nas pustili prije 3 ujutro? Ne znam točno do kad je tad radio tada još uvijek Rock klub Uljanik) i našao ekipu Ivceta, Masketa i ostale. Kružili smo gradom da nađemo Anđerija, pa ga našli na Vidikovcu. Svi smo pukli od smijeha i krenuli dalje. Sreli smo bili istu ekipu murjaka s maricom, pa smo se sakrili iza nekog auta. E da, koliko se sjećam, ekipa je došla do stanice tražiti da nas puste. Toliko o subverzivnosti i svemu ostalome.

Meni su ti Juriši ostali u dobrom sjećanju zato jer bi dolazili na Puntiželu po danu i tamo bili cijeli vikend, bauljali, kupali se, itd... Ekipa je bila super. Ali, nije to baš bilo subverzivno. Znam da je SDP bio sponzor neko vrijeme, da se radio i preko Foruma mladih neko vrijeme, da je postojao upad kojeg mnogi nisu htjeli platiti te nisu ni ulazili, ili bi se ušuljali unutra pa je znalo biti i sranja zbog toga. Sve kao i na ostalim sličnim manifestacijama. Eto tko je sponzorirao zadnji.

I to je ta priča. Ja i Anđeri smo uhapšeni i dobili batina od murije, nitko nije regirao, sve je lijepo prekinuto. Godine i nostalgija kasnije nabildaju priču tako da neki događaji postaju legende bez razloga. Odmah sam sinoć nazvao Anđerija da mu ispričam što sam čuo, a on pukao od smijeha i sjetio se kako se gadno posvađao s jednim od tadašnjih organizatora koji je bio i jučer navečer na tribini jer su bili prekinuli koncert bez ikakve žalbe. Kaže mi da bi se danas samo okrenuo i otišao u takvoj situaciji. S tim sam se i ja složio.

Kako funkcioniraju subvencije

Narod? Stoka!

Zašto takav naslov? Ne, ja ne mislim da je narod stoka, pa ni stoka sitnog zuba, više je to sažetak komentara nekih ljudi nakon ovih zadnjih lokalnih izbora (i nakon prvog i nakon drugog kruga). Neki su se okušali u politici, neki u novinarstvu, a neki treći su samo DIY komentatori.

Mnogi od njih se kunu u javno dobro, zajednicu, vole ovaj grad, itd... Ali zapravo ne vole ljude. Čini se da se njihova ljubav svodi na voljenje cigli i malte, ili neke imaginarne zajednice koja je postojala u nekoj prošlosti, naravno, ne predavnoj prošlosti. Ne dalje od Austrije/ Austro-Ugarske, s preskokom Italije. Uglavnom se sjećaju nekih mitskih dana svoje mladosti ili se pozivaju na neke ideale koji nigdje nisu zaživjeli.

Dakle, nakon izbora, nakon što rezultati se ne slažu s htjenjima navedenih spasioca naroda, ljudi su budale, ne razumiju, kukavice, uhljebi, vjerojatno imaju veze s dosadašnjom lokalnom vlašću, itd... Za koga se onda oni bore kad pričaju da se bore za narod, javni prostor, za grad, itd...? Pretpostavljam da se ne bore za te, kako ih oni vide, budale. Ili možda baš za njih. Kao, slijepi narod, trebaju im baš oni da bi progledali. Prilično totalitaran pogled na svijet. Ili se bore za sebe i njihovih par kompi? Onda pada u vodu priča da se bore za javni prostor, narod, itd... Ili je neka shizofrenija, ili bi al' da im ne uđe? Ne mislim da su glupi, da su pokvareni, nego me stvarno zanima kako funkcionira taj mentalni sklop. Kako su si stvorili priču u glavi da oni vide, razumiju ili osjećaju bolje od drugih?

Mogu se složiti s njima kad govore da na izbore izlaze samo oni koji imaju direktan benefit od svog glasa. Zašto? Zato:

Ali naravno, ne vjerujem da bi se složili s "pokvarenim neoliberalima" koji se bave javnim izborom i koji misle da zapravo mi svaki dan glasujemo našim novčanicima. Zašto? Zato.

Carina, pošta i naplaćivanje kako im pukne

Pišem tek sad jer sam od ljutnje zaboravio ranije. Dakle, prije mjesec dana sam dobio paket od Amazona s bargain knjigama na kojeg su mi dodali u carini u Rijeci 74,15 kuna. Išao sam tako ja u poštu vidjeti o čemu se radi i savjetovala me teta u pošti u Puli da ne podižem prije nego se čujem s njima jer po njoj se radi o nekoj grešci. Kako je bio petak 03. 05. popodne, a oni u Rijeci rade samo od 08 do 11h, odgodio sam sve za ponedjeljak. U ponedjeljak sam nazvao carinu na broj kojeg mi je dala teta iz pulske pošte, a carinik budalaš ne razumije o čemu se točno radi, da oni ne naplaćuju carinu nego PDV od 5% (uveden 01. 01. 2013.), a za ostale probleme da nazovem carinsku poštu, da je to njihov posao. Inzistirao sam da ipak vidi o kojem se paketu radi pa da mi kaže što je pošlo po zlu, a on počeo o tome kako je njima teško tražiti informacije o paketima po broju pošiljke jer im sustav ne radi kako treba i da ne znam ja koliko oni paketa imaju. Čudno, a ja mislio da sam zvao carinu i poštu. OK, na kraju je našao informaciju i kaže on meni da su oni naplatili samo 27,55 kn, a da je ostalo naplatila pošta na carini, a to je druga organizacija i on nr zns zašto oni toliko i što naplaćuju.

Iako lijepo piše "OCARINJENO" nastavljao mi je objašnjavati da to nije carina nego PDV od 5%. I stvarno, 27,55 kn je 5% od cijene, ali od kud još 36,60 kn za pregled? Usput, 27,55 kn + 36,60 kn = 64,15 kn. Od kud još 10 kn? On ništa od toga ne zna, trebao bi zvati carinsku poštu. Jedva mi je dao broj, a ja sam mu se zahvalio i zaželio dobar daljnji odmor u njegovom uredu. Poklopio mi je.

Nazvao sam poštu i javila mi se valjda neka pripravnica, da ona ništa ne razumije i da ne zna ništa. Pitala me broj da me može njena šefica nazvati. I stvarno, nazvala je. Izdiktiram joj broj, ona pronalazi paket. Počela mi pričati kako su za sve krivi oni iz carine, da kad nalože otvaranje paketa za carinjenje ili naplatu PDV-a da oni kao "pošta" moraju naplatiti tu uslugu 36,60 kn. Pitam ju hoće li izgubiti posao 01. 07. radi ulaza u EU, a ona mi počela kukati kako ništa ne znaju, da im držim palčeve da im srede posao drugdje, itd... Eh da, u pozadini kod nje čujem glas prvog carinika koji se žali što zovem bez veze, a on govorio kako mu je daleko pošta (BTW, bio sam više puta tamo, sjećam se još dobro kad su iz Canonicala slali Ubuntu cd-ove i kad nam ih nisu htjeli dati, a na kraju iz paketa od nekih 500 komada su nam onako, preko veze, dali dvadesetak komada. Totalna korupcija). Govorim ja toj teti poštarki da bi usluga bila sigurno bolja da smo u Italiji, a ona kaže da vjerojatno bi i da bi bilo bolje. Završava s "Trst je naš" i da sam zapravo bio sretan što više puta mi nisu naplatili. Nisam razumio zašto.

Uglavnom, carinici zaustavljaju pošiljke radi naplate carine ili PDV-a, nemaju pečat za PDV pa koriste onaj za carinjenje. Pošto ne mogu otvarati oni, nego mora pošta, to otvaranje pošta naplaćuje 36,60 kn. Na kraju carinik optužuje poštu što naplaćuje to otvaranje, a poštari optužuju carinike što su im dali na otvaranje. Jugoslavenska posla.

U svemu tome još mi je falilo 10 kn. Zašto naplaćuju dodatnih 10 kn? Kad sam podigao paket jedva sam dobio račune za sve, teta u pulskoj pošti mi nije htjela izdati račune, ali ipak je to učinila na moje inzistiranje. Tada sam vidio što su naplatili 10 kn. Dvije opće uplatnice koje koštaju 0,30 kn svaka, nakon što vam zaustave paket, raskopusaju ga, to naplate 36,60 kn, koštaju 10 kn. Ako ne vjerujete pogledajte sami (nadam se da se dovoljno vidi).

Konačno sam saznao kako su uspjeli oteti još 10 kn. Pretpostavljam da se tamo u Rijeci na poštanskoj carini jako mutne stvari događaju. Vidio sam da su malo kasnije pohapsili neke riječke carinike, ali vjerojatno nisu to isti.

Da bude debilana još veća, morao sam platiti još 2,20 kn ležarinu jer nisam digao paket odmah u petak. Nije frka, ali je zanimljivo na što sve dižu novac.