Preduhitrio me Rollins

Henry Rollins je već srao kao i ja, puno prije mene ;) Nisam na njegovoj dužini, ipak mi je dobra i elektronika nekakva i slično.

Nisam zlopamtilo...

...ali... Prije nekih 6-7-8 godina, ne sjećam se točno (ali bi mogao provjeriti) jedan novinar Glasa Istre mi se zamjerio zbog toga što jednom nisam mu dao neke informacije ili tako nešto (ulovio me dok sam se spremao ići na put), a kasnije (mislim godinu-dvije kasnije) mi je priznao da je radio na tome da sjebe informacije o radu Monteparadisa. Tih nekoliko godina (2004-2006.) su bile i prilično mračne ne samo zbog "medijske blokade" koja nije bila ni toliko važna, ali nije ni pomagala. Nisam mogao vjerovati što taština (ako ne i zloba) može natjerati čovjeka... Valjda sam previše naivan, ili nemam pojma...
Uglavnom, danas je takvo ponašanje dovelo do propasti novina. Nisu kriva mešetarenja s nekretninama za manju prodaju, a ni portali nisu mogli toliko utjecati (s nekih 18k spalo na 6k primjeraka). Sadašnji vlasnik im kaže da štrajk nema smisla, a oni nemaju neku konkretnu spiku. Ja osobno, ma koliko se trudio, ne mogu osjetiti neku solidarnost s njima kao što to mogu ekiparci iz Zelene Istre. Ne likujem nad njihovom sudbom kletom, ali jednostavno mi sve to skupa izgleda licemjerno nakon godina lošeg rada, privatnog isfuravanja, itd... o čemu sam više puta pisao zadnjih na ovom (i starom) blogu.
Uvijek sam ja taj koji oprašta, prelazi preko sranja, čak mi bude žao nekad ljudi... A tko na kraju misli na mene? Mislim da situacija iz 2004.-2006. me je izbcila iz tog tzv. civilnog sektora koji mi se sad pomalo i gadi... (ma koliko se trudio da mi ne bude tako - ipak je to najliberalnija spika u .hr ;)). Dakle, sad kad gledam unazad, taština i licemjerje nekih od njih mi je promijenila život... Zato, tko ih jebe! Ili možda malo pretjerujem.

Biennale 2010

Bio sam u petak na biennalu kako sam najavio. Slike koje sam napravio možete pogledati ovdje. Uglavnom, nisam previše zadovoljan. Mislio sam da neću uspjeti sve pogledati u jedan dan, a na kraju sam pogledao više manje sve. Ne detaljno, naravno. Zatim, tema je opet neka javna mjesta, mjesta susreta, i opet se ljevičari bez veze. Najsmješnije mi je da ekiparci s dizajniranim naočalama, od poor chic imidža do "tutto firmato" imidža, preko (kod muških) metro-homo-somethinginbetween imidža, do feminist-radical imidža, a usput zaposleni u zajebanim arhitektonskim studijima gdje imaju zajebane plaće, seru o "market economy", ovo ono... Nemam ništa protiv, jednostavno mi ne izgleda vjerodostojno. Kao da stražari iz Auschwitza kažu da su protiv holokausta, ali se treba od nečega živit.
Osobno bi mi bilo draže da je više arhitekture, ali onda nema što slikati (kao, npr., na brazilskom paviljonu), i ne bi privuklo arty farty ekipu koja će platiti (kao i ja - licemjer ;)) 20 eura upad (najskuplji do sada). Čak i američki paviljon je totalno eko spika.
Uglavnom, meni tamo bude OK jer mogu srat po ekipi, jer vidim malo svjetskih tokova - da ne pomislim da je ovaj čemer u Puli opće stanje planeta, te za pokupiti, kako bi Bourdieu rekao, malo kulturnog kapitala. Na kraju je bilo super što se dogodila i spontana super feštica do jutra iako sam trebao ići nazad navečer.
BTW, po meni se nije trebao dogoditi onaj debakl s onom krempitom na splavu za hrvatski paviljon. U temu bi se totalno uklapala spika s Muzilom (javna mjesta i bla bla bla), a za konkretnije škola na Velom Vrhu jer ima i dio s javnim prostorima... Pričam o Puli jer znam što se događa. Npr., Varšavska ne bi prošla jer se ne gradi...

Biti vrijedan ili kreativan?

Je li bolje biti vrijedan ili kreativan? Ne mora uvijek biti dilema, ponekad idu zajedno, ali jako rijetko. Jedna osoba može biti vrijedna, trudi se, sve napravi na vrijeme i dobro, ali nema kreativnost. Sve što napravi ne iskače iz već viđenog, iz moguže dosadnog. Postoje oni koji su kreativni, ali ne naprave nikad nešto od početka do kraja. Ili, vidi se da imaju gadan talent, ali vidi se kako ga ne iskorištavaju, ili ga iskorištavaju za zajebanciju među prijateljima.
Može se primijeniti to i na bendove, već kad sam prije pisao. Npr., postoje oni koji sviraju kao Jimi Hendrix ili bolje, ali ne znaju složiti stvar koja će se nekome sviđati, zato i ostaju na obradama. Postoje oni koji mogu napraviti super stvar, ali neće nikad svirati uživo jer im se ne da, ili ovo ili ono, nešto smeta. Tako je i u svemu drugome, pisanju, radu na otpadu i kopanju kanala. Jedan radnik ima inicijativu, radi, ali ne inovira, a drugi ima inovacije, ali mu se ne da.
Sad se možda pitate gdje ja spadam. Ni kod jednih ni kod drugih :) kao ni većina ljudi koje znam.

Za biennale

Danas navečer kasno idem u Trst a sutra u Veneciju na Biennale arhitekture (da se preseravam). Ako je netko u điru nek se javi.

Čovjek bez svojstava 2 - Rockeri

Da ne ispadne da sam samo jedne oprao, moram i druge. Sad su rokeri obradičari (koji se hrane obradama) na redu.
Naime, u okalnim medijima možete pročitati članak o cover bandu ili trećerazrednom metal bendu na pola stranice novina, pa zatim na još 3-4 portala. Kao da se radi o Rolling Stonesima. Onda možete čitati o nekom festivalu dan za danom, a bez da saznate što se tamo zapravo događalo, kakva je točno glazba bila, itd... To stim obradičarima je postalo već smiješno. Mislim da se i samim bajkerima počelo rigati od tih obrada. Ma ustvari nije, to je postalo soundtrack za razbijanje. Kao da nekoga zanimaju bendovi više. Bježanje od svakodnevice je spika.
Npr., ove subote su bila dva odlična talijanska benda u žanru koji je sve popularniji u svijetu, i to odlično sviraju (pogotovo prvi bend - Antares), ne sviraju tuđe stvari, imaju energije, itd... a u lokalnim medijima užasno loša najava iako su dobili sve potrebne informacije da ne bi morali kopati sami po netu, a izvještaj s koncerta je sasvim izostao. Mislim da nije nitko od novinara bio prisutan.
Uglavnom, prijatelji podržavaju prijateljske bendove, idu jedni drugima popiti pivo na koncert - tako se i kod njih stvara privid da se nešto kreće, da je štala, da postoji scena.
Najveća žalost je u tome što mnogi od tih glazbenika odlično sviraju, ali troše taj svoj talent ili ogromnu količinu vježbanja na ništa, uzalud. Ni sami toga nisu svjesni, jer tako imaju po pola stranice u lokalnim novinama, mora da rade dobro...
Dokaz toga što govorim je i "uspjeh" Filja di Bruno Atomiko. Neuvježbani bend može preko prijateljstava i medijske prisutnosti (opet radi prijateljstava) uspjeti svirati na više mjesta više godina nego neki bend koji se trudi i ima kvalitete.
U sve to se uklapaju i "humorističke" emisije na radiju koje samo propagiraju xenofobiju i homofobiju...
Tu još dolazi glavni disko u gradu koji ne stvara baš ukus publike, a možda ne bi ni trebao. Nije zapravo nikad ni stvarao. Samo jedan jako kratki period 1990ih je taj klub imao zanimljiv program, ali nikad ni prije ni poslije. Student party je vrhunac cijele te spike.
Sve skupa propast...
[opet disclaimer: ovo pišem da se malo svi zamislimo - NHF]

Smisao loših DJa - Čovjek bez svojstava (ne od Musila, nažalost)

Postoji nekoliko vrsta DJ-a. Postoje oni koji puštaju house, trance, neki breakbeat na način da ploče ili cde koriste samo za beatove koje moraju znati dobro umiksavati (mislim, beat 2 beat), a dijelovima stvari slagati ugođaj (dizalice, itd...). S druge strane DJ može biti baš doslovno Disc Jockey koji predstavlja nove ekskluzivne stvari publici, stvara ukus publike. Takav DJ mora imati veliko znanje o glazbi koju pušta, mora nabavljati ekskluzivne snimke, treba kupovati strane časopise i to ne samo NME, Mojo, Uncut, itsl., jer tamo nema baš uvijek tih ekskluzivnih informacija. Takav DJ može surfati po netu, ali ni na netu nema tih kuloarskih informacija - trebao bi se pretplatiti na jedno 10 mailing listi, otići svako toliko do Londona, itd... Na kraju, takvih DJa kod nas uopće nema. To su obično jadnici sa skinutim mp3cama (valjda ste čuli kvalitetu), bez talenta za beat2beat umiksavanje i bez talenta za bilo što drugo (iako misle da ga imaju na kamione), s čak manjim znanjem o toj mjuzi od mene koji sam van scene, ali volim biti informiran. Neka vrsta dandysa bez pokrića. To se može vidjeti iz toga što puštaju ekstremno komercijalnu mjuzu, ali im jako malo ljudi dolazi na tu mjuzu. U redu bi bilo da puštaju neki IDM, glitch, noise nekakav, ali one zadnje dancehall hitove, pa hip-hop hitove, funky hitove, a nitko ne dolazi... (normalno, publika je u kurcu, ne oni). Ekskluzivnost mjuze koju puštaju je na nuli. To ja mogu naći na nekoj p2p mreži, kao i svatko drugi na svijetu. Sve u svemu dobiva se četvrta kategorija najgorega od najgorega.
Uz to se vežu i lokalni mediji u kojima se pojavljuju interne fore kao da se radi o srednjoškolskom fanzinu, s nikakvim informacijama o samoj glazbi jer ju ni ne poznaju. Mislim da bi svatko tko se želi baviti pisanjem o glazbi trebao malo kupovati i strane glazbene časopise (u .hr više ne postoje domaći), čisto za vidjeti gdje je svijet danas. Tako da sve to ispada Naiva po Beckerovoj tipologiji... Hvale se "partiji" koji i baš ne budu zabavni bez "aditiva", spominju se osobe koje ne znače previše ni njihovim roditeljima, itd...
Tako se stvorio jedan začarani krug tapije. Loša komercijalna mjuza koju puštaju netalentirani DJi koji mogu biti i zgodnušavi, ali bez ičega iza maske, publika koja je zgažena ili zaljubljena u te neke, te mediji koji podržavaju i daju važnost apsolutno nevažnim stvarima, a čitaju ih samo njih pet koji su koliko toliko pismeni koji su bili na tom paLtiju (mislim da nije čudo zašto pada tiraž nekih novina - nije internet kriv, ne). Stvara se privid kako je sve super i štala, a zapravo radi se o putu u bezdan. Koliko to može trajati? Na selu... Zauvijek! Ustvari, počinju se gristi međusobno i svi govore loše o svima, pa na kraju se to ipak neslvno raspadne. Možda na kraju netko od njih završi na AT klubu na radio Puli.
[Ova kritika je namijenjena pokretanju te baruštine i govnare - No Hard Feelings - Nothing Personal]

Budućnost društvenih znanosti

Moje je mišljenje da društvene znanosti sve su dalje od akademije. Naime, bolji rezultati istraživanja, a i na kraju primjenjiviji, se dobivaju u različitim ICT firmama koje se zapravo bave marketingom kao što su Google i Facebook. Tako analiza društvenih mreža tamo dolazi do konkretnih rezultata jer imaju ogromnu količinu podataka na raspolaganje za istraživanje. Mislim da je to tako jer je akademija još u onom glibu zvanom postmoderna, ili u nekim "kultruralnim" vodama. Po tim raznim studijima (osim psihologije) ta je kulturalna spika rasturila sve, čak je uspjela nagovoriti ljude da spoznaja kao takva ne postoji, ili skoro. Na sreću tehničkih i prirodnih znanosti oni nisu morali trpiti to sranje.

Sad se svi čudimo kako Fejs zna koji bi ljudi nama mogli biti prijatelji, kako izlaze određene reklame sa strane, kako na različitim kompovima izlaze različiti rezultati na Googleu, itd... E da, i kako na Youpornu ljudi dobivaju različite rezultate. (super funkcionira i cold reading - nedavno su ljudi mislili da zapravo pričam o nadnaravnim silama...)

No takvo stanje može ugasiti zanimljiva područja istraživanja koji nemaju neku neposrednu primjenu u privredi. To može biti problem, ali fund-raising vezan za to može dobro raditi. Da se ipak malo ubaci poduzetništvo u akademiju. Inače će nestati društvene znanosti.

You Keep Me Hangin' On

Naišao sam ovih dana na zanimljiv događaj (Premda ipak imam malo rezerve i sumnje u istinitost događaja). Naime, mladić se objesio pred web kamerom. Navodno je napisao sljedeće:

I am a guy, 21 years of age. Have a good life, studying, have my own apartment and good money from the government.

I have asperger syndrome/high functioning autism

I am exaggerated vulnerable emotionaly.

I have poor social skills and that have made me a lonely person.

I think i had fairly good upbringing even though i had problems at school.

It makes no sense i want to kill myself? No i know [...]

Što reći? Je li trebao ostati živjeti tako? Osjećao se loše i to je to. Ne vjerujem da bi mu prošlo da se sjeo i čekao da prođe. Uostalom što mu je moglo proći? Život?
Znači, imao je nekoliko solucija:

• pričekati
• ubiti se
• ubiti druge
• ubiti druge pa sebe
• povući se. Npr., mogao je kupiti kartu za NY i tamo pustiti bradu i živjeti kao beskućnik. To izgleda ful cool u američkim filmovima (Kralj ribara ne izgleda predobro)
• okrenuti se religiji

Od ovih solucija su jedino društveno prihvatljive "pričekati", "povući se", "okrenuti se religiji", a prešutno i "ubiti se." Za ovo zadnje rastuži ljude, možda više jer to priliči društvenim običajima, ali na kraju svi odahnu. Vjerujem da u životu ga nije nitko fermao ni 2%. Nakon toga su malo plakali i doviđenja.

Mislim da ako netko osjeća takvu bol da je bolje da zaustavi tu gomilu kemijskih reakcija. To je bar lako.

Etnografija sakupljanja plastičnih boca

Ste primijetili da sakupljači boca imaju neke svoje strategije mimetiziranja i sakrivanja u urbanoj okolini? Vidio sam tipa koji se totalno mimetizira u Ghetto rappera, kapuljača na glavi, kapa, adidas obleka, čini se mlađi. Zatim, neki tip kruži sa slikom pod rukom. Ono, uljanom slikom. Jedan drugi ima neki fluorescentni prsluk za u auto pa liči na radnika firme koja se bavi smećem... Treći se, kao, nonšalantno šeta i, kao, "vidi vidi, boca!", otvara kantu i kopa. Ima i onih koji cool prilaze svemu tome. Spika je da im ne treba, ali je OK pokupit...
OK, mislio sam da bi bilo fora napravit etnografiju sakupljanja, samo se pitam što onda s time? Goffman, ali i drugi su se dovoljno pozabavili time... Možda ako se primijeti neka anomalija...

Teme za Gibbonija

Stvaraju li sve one tužne pjesme o propalim ljubavima stvarnost, ili se one inspiriraju stvarnošću? Teško je odrediti tu uzročno-posljedičnu vezu. Te debilne pjesme postoje od kada ljudi pišu, a po tome bi se moglo zaključiti i da one utječu na ponašanje, ali i da su posljedica, jer su oduvijek tu pa je moguće da su utemeljene u biologiji.
Inače sve je tako lako, sve je tako jasno, nego valjda mora biti sranje - ljudi se valjda hrane time ili samoaktualiziraju. Ako nije sranje onda ne postojiš. To je kulturno objašnjenje.
Biološko objašnjenje bi bilo da se prodaje vagina za što veću cijenu. Sve te zavrzlame su za dizanje uloga, a tako i pronalaženje mužjaka koji će se najbolje brinuti za mladunčad. Pri tome i sam izgled puno govori o stnanju te osobe. Naime, nama je nešto lijepo ne tako bez razloga, nego lijepo nam je nešto što je i zdravo. Onima koji su ružni ljudi bili lijepi nisu se razmnožili ili slabije. Ima toliko ružnih ljudi radi kulture, ne radi biologije. Naime, dogovorena vjenčanja su upravo kulturni mehanizam protiv biologije.
Ne postoje baš iznimke tim spikama, ma koliko se neki ljudi furali da su alternativni, otkačeni, drukčiji. Osim možda homoseksualaca, koji možda se ponašaju slično samo na uvrnutiji način...
Zašto se ljudi ponašaju kao da će vječno živjeti?

To sam već znao

Kažu novine da je sve više žena u tridesetima koje pate od anoreksije, a meni ništa čudno. Baš sam s nekim prijateljima komentirao neki dan kako ima više faza u životima žena. Prvo kao mlade (mislim na teenage spiku) se ne paze puno jer su ili prirodno OK ili ih ne zanima, pa se počinju sređivati, mršaviti, itd... kad skuže da mogu biti još privlačnije ili privlačne uopće. Zatim si nađu jednog tipa ("onog" pravog) pa malo počinju propadati - ipak su si našle tipa. Onda skuže da nije to jedini (tu smo već oko 30e), pa opet počinju mršaviti, pilates, ludi frizevi, itd...
E sad, nisu sve iste u tome. Ima onih nekoliko koje su kao da su inkoruptibilne, koje su izgledale dobro sa 16, a izgledaju još bolje u 30ima. Njih je minimalno, trebale bi biti kraljice, no često postaju tužne femmes fatales ili možda još češće se udaju u inozemstvu za bolje i bogatije ljude. Zatim, ima onih koje su uvijek bile jače a onda u 30ima smršave full. To se može skužiti iz oblika tijela jer su 20 godina mišići bili jači u nekim dijelovima za nositi extra salo/ težinu, a slabiji u drugima. Nakon mršavljenja to prvih nekoliko godina izgleda lagano čudno, ali bolje nego prije sigurno. O onima koje su postale old school domaćice i koje izgledaju kao što su uvijek izgledale 30ogodišnjakinje nećemo pričati.
Činjenica za ne zanemariti je ta da radi povećanja kvalitete života tridesete su postale nove dvadesete, samo što u tridesetima se ima više para nego u dvadesetima (nekim muškima postanu i nove desete ;)), može se više i brijati, ali je zato veći bed umrijeti.

Trash In Trash Out, Then Again In and Again Out

Ovo "trash in trash out" se obično koristi u obradi statističkih podataka, kao, kad imaš loše podatke ne možeš dobiti valjane rezultate. Neću uopće pisati o tome nego o Monteparadisu, udruzi.

Godinama je udruga MP imala isto vodstvo, nije radila uvijek najtransparentnije, itd... ne toliko jer je nekoliko nas tako htjelo, već zato što je bilo teško naći zamjenski kadar. Brdo ljudi je prošlo kod MP, uglavnom trash (in). Izašli bi kad bi mislili da su prerasli organizaciju ili nešto slično, no uglavnom kasnije nisu ništa značajno napravili. Trash out. Neki su izgledali kao obećavajući kadar, ali se ispostavilo da im fali stamina za jači rad, drugi su se pokazali ljudi kojima privatni problemi jako sjebavaju javno djelovanje (ili barem u nekom malo većem društvu), treći da im imidž znači sve (i iza toga nije bilo ničega), itd... Mnogi su tako prošli kroz organizaciju i nestali, često radikalno mijenjajući svoje stavove (neki su i vođe ekstremno desnih stranka).

Biti dio MP-a jednostavno nije cool, a ni jednostavno. To je više rudarski rad, ne privlači žene, a to već odbija 90% ljudi (ima spika o tome da ako ono što radiš ne privlači žene najbolje je otkačiti se od takvog posla), kad vidite na festu, npr., ekipu koja se preserava u majicama MP znajte da su to glumci. Nema cool DJ-anja, nema fancy odjeće i obuće - ili barem se ne priča o tome kao da je miting malih fashion gurua.

Što onda gura dalje tu ekipu? Ne znam točno, možda šovinizam u svom izvornom smislu. Evo, mi smo više godina tražili zamjenu, kao u filmu Elitna postrojba, samo zajebane specijalce (ako to sad čitate vi prozvani nemojte se ufurati ;)). Pravi paradizovac nažalost živi pod onim motom "Loved by Few, Hated by Many,Respected by All." Tako sam godinama slušao svašta na moj račun i mojih užih ekiparaca, kao što danas čujem o mlađima koji drže sve to skupa. A razlozi za kenjažu su uvijek totalni shit. Tipa "odgovorio mi je ružno dok sam pijan/a nešto bla bla bla" (npr., kad odgovorno čuvaju inventar u Rojcu), "nije mi htio napraviti to i to" (kad se pita neka usluga koju bi ta osoba mogla sama napraviti, ali joj se ne da), itd... Toliko ekipa kenja po njima da je njima bed ići na neka mjesta po Puli. No uvijek na kraju ih zovu za riješiti probleme jer se bez MP-a ne može (ma koliko to arogantno može zvučati). Nitko neće direktno u lice kenjati paradizovcu, odjebati ga - nikad ne znaš, uvijek može biti od koristi. Ali iza leđa da, to da. Parazitizam i kenjaža (uglavnom radi nekih osobnih frustracija) oko MP su prilično veliki. Teško je uz "cool" stvari i rudariti.

MP je uvijek okupljao otpadnike od svuda, brdo puta se pogriješilo primanjem svih i svakakvih, ali za svakog onog dobr/u/og (The Few) isplatilo se svo to sranje. Sad sam mislio spominjati ekipu, ali mislim da nema smisla. Skužit će se.

Što se tiče transparentnosti rada, bez lažne skromnosti pohvalit ću samog sebe. To sam gurao i izgurao. Naravno, s time da su svi to prihvatili (mislim da bi se još to trebalo povećati). U budućnosti, što se udruge tiče, htio bih vidjeti bolje predsjedništvo i mislim da bi bilo fora napraviti nešto kao senat u kojem bi bili stariji članovi koji bi pomagali "vladi" sa svojim znanjima i vještinama baziranim na iskustvu.

Htio sam još tog napisati, ali mislim da sam izgubio nit :D
BTW, mislite li da pretjerujem? Znate li još neku organizaciju a da nije folklorno društvo koja će 2012. slaviti 20 godina postojanja?

[sad će me neki još više mrziti :)]