Crna rupa velika 1500 godina

U svakodnevnom diskursu u Hrvatskoj što se Istre tiče postoji jedna velika rupa od 1500 godina. Naime, spominje se Rimsko doba, pa se odmah skaće na Austro-Ugarsku kao jedan od najsvjetlijih primjera svega, pa onda na Jugolaviju (onu SFRJ), da bi se došlo na Hrvatsku. Zapostavlja se 500 godina Venecije koja je i učinila Istru "hrvatskom" naseljavajući ljude koji su kasnije postali i hrvatima (btw, zanimljiva je knjiga Od Vlaha do Hrvata). Da ne pričamo o nespominjanju 25 godina Kraljevine Italije (osim u kontekstu fašizma), ali ne spominje se ni Bizancij, ni franci, ni ništa. Jedna velika crna rupa. To se događa na desnici, ali i na ljevici. Tako u Glasu Istre piše u članku o prezentaciji knjige Istra u Titovo doba:

[...]Istra [je] tijekom svoje povijesti prošla kroz tri razdoblja prosperiteta, i to za vrijeme Rima, o čemu svjedoče brojni sačuvani spomenici, Austro-Ugarske o čemu govori sačuvana infrastruktura i arhitektura, te nakon Drugog svjetskog rata kada je ovaj prostor doživio gospodarski, društveni i kulturni procvat.

Dakle, ništa drugo se nije dogodilo osim ova tri razdoblja. Vjerojatno je Rim naveden jer je toliko daleko da je bezopasan, Austro-Ugarska jer je "the enemy of my enemy is my friend", pa onda dolazi ovo što je sad. Arhitektura istarskih gradića, krilati lavovi, crkve, govor... sve je to ništa. Crnjak žešći.

Predviđanja za referendum

Predviđam da će izlaznost na referendum biti iznimno velika u svim dijelovima.
Predviđam da će u baš hrvatskoj Hrvatskoj većina glasova biti "ZA."
Predviđam da će u Istri većina glasova biti "PROTIV." [ako ne bude tako uvijek ću se moći izvući s pričom da su kolonizatori doveli puno kolona i sad oni kolo vode - širikolo ekipa :)]
Dugoročna predviđanja: takva situacija, zajedno s dodatnim sada nepredvidljivim događajima, dovesti će do federalizacije...

Postmodernistička izgradnja kula od karata za rušenje stvarnosti

Dugo nisam pisao neki tekst za blog, nikako da ulovim malo vremena, a ideje se gomilaju. Ni sad baš ne stižem, ali imam osjećaj da moram reagirati. Naime, u subotu 9. 11. 2013. bio sam do Rojca pogledati predavanje Emila Jurcana pod naslovom “Istarski mikrofašizam” (evo i slike) u sklopu Anti fa festa. Toga je dana predavač već bio gost na radio Maestralu u emisiji Pilula koju sam slučajno i poslušao (i vi ju možete poslušati u cijelosti ovdje). Već pri samom slušanju radio emisije bilo mi je jako čudno korištenje pojmova poput “mikrofašizma”, “korporativizma”, “korporativnog upravljanja”, i tome slično. Odmah mi se učinilo da sam govornik ne zna točno o čemu priča. Na predavanju je sve isto ponovljeno, istim redom kao što je toga dana bilo na radiju. tada sam i shvatio da se ti termini koriste na totalno krivi način, da ih ne razumije govornik, te da je cijela priča bazirana na kuli od karata, ili na dvorcu od pijeska tik do mora za vrijeme oseke. No idemo redom.

Prije svega centralni koncept “mikrofašizma” promašen je totalno. Jurcan, kako je sam rekao, preuzeo je koncept “mikrofašizam” od Felixa Guattarija (iako je Guattari pisao o tome zajedno sa Gillesom Deleuzeom s kojim je često djelovao u tandemu). Pojam je nerazuman sam po sebi, kao i sve ostalo što dolazi iz postomoderne (ne stavljam linkove na hrvatsko izadanje wikipedije jer su članci očaj). Usput rečeno, ti postmodernistički koncepti su toliko nerazumljivi da je, na primjer, Andrew C. Bulhak složio The Postmodernism Generator (više o tome ovdje), a i Alan Sokal je svojedobno osramotio postmodernu ekipu (kasnije je i s Jeanom Bricmontom ismijao cijelu tu scenu u knjizi Pomodarske besmislice (EN)/ Intelektualne prevare (FR) u kojoj je cijelo jedno poglavlje posvećeno glupostima Felixa Guattarija i Gillesa Deleuza). No vratimo se na našu priču. Dakle, Jurcan je koristio koncept - “mikrofašizam” - koji je prilično nejasan, a po meni i tautološki, na krivi način. Sam pojam je baziran na pseudoznanosti, odnosno, na psihonalizi (najprimamljivijoj vrsti pseudozanosti), odnosno na konceptu želje. Za nešto bolje razumijevanje predlažem čitanje ovog tekstića u kojem autor prilično jasno (koliko je to uopće moguće kad se radi o postmoderni) objašnjava koncepte mikropolitike i mikrofašizma. Ukratko, mikrofašizam događa  se u situacijama kada nam se čini da su neka pravila sama po sebi razumljiva i da ih ne treba previše ni objašnjavati (kao, nesvjesno ih prihvaćamo). Primjer u savjetovanom tekstiću je opisana situacija u kojoj nas živciraju ljudi koji se u podzemnoj željeznici ne drže desne strane na stepenicama, a ja bih dodao da je u tome i “nepisano pravilo” pozdravljanja, odnosno, smatranja da je to nepristojno. Ono, kad se zna kako stvari stoje i ne treba tu nešto filozofirat’. Što se tiče mikropolitike, Deleuze i Guattari smatraju da sitna svakodnevna pravila jesu politička, imaju utjecaj i na “veliku” politiku (nešto slično Foucaultovoj mikrokapilarnosti moći). Moglo bi se reći da je mikrofašizam i situacija kada se na jednom predavanju, na primjer o istarskom mikrofašizmu, ne može tvrditi suprotno jer svi prisutni misle slično, te imati suprotno mišljenje znači biti “sluga kapitala”, “plaćenik IDS-a”, itd… Takve situacije onda stvaraju veliki fašizam. Alternativa je valjda ponašati se shizofreno jer na taj način ne poštujemo nesvjesna pravila mikrofašizma, a i tako smanjujemo želju (nemojte me pitati kako) i sve bude super, bez pravila, divlje, “od dole”, “iz duše” i šta ti ja znam. No, čim počinjemo stvarati pravila shizofrenije onda i to postane mikrofašizam (Aaaaarg, poludit ću ;)).

Iskreno ne znam kako su ekiparci iz Pulske grupe od tog nekog mutnog psihoanalitičkog koncepta došli do “Istarskog mikrofašizma.” Misle li to da svatko od nas nesvjesno poštuje neka pravila pa da to onda na kraju dovodi do neke posebne politike IDS-a, sve skupa bazirano na Istrijanstvu (obavezno pogledati sramotan članak o Istrijanstvu na hrvatskoj wikipediji) ili prihvaćanju nekih, kao, tipičnih istraskih naracija? Ono, tartufi, vino, regija lider. Bo. Jurcan tako nešto gradi u svojoj priči, ali to nije baš jasno. Tu uvaljuje Bertošu i njegovu knjigu Etnos i etos zavičaja kao rodonačelnika nekakvog “istrijanskog” diskursa, iako po meni Bertoša je bio prilično hrvatski nacionalistički ustrojen (ne samo po meni). Kažem “bio” jer mi se u zadnje vrijeme čini da se okrenuo prema Veneciji i da nekako zaziva ta mletačka vremena. S druge strane Jurcan je htio dekonstruirati diskurs (koliko teških riječi) o Istri kao regiji lider, ali nisam čuo nikakvu novost. To da je Istra bila ne baš bogata regija Austrije, Italije ili bilo čega, uvijek je bilo dosta poznato. Na primjer, što se tiče prelaska od Austro-Ugarske na Italiju Dennison Rusinow još 1969. godine piše u svojoj knjizi Italy’s Austrian Heritage. 1919-1946 u fusnoti 3 na stranicama 86-87:

"Istrian agriculture was particularly hard hit by the change in borders. Based on wine and other Mediterranean products for which its climate and soil conditions were only marginally suitable, but for which the transalpine Habsburg Empire had provided a good market, it now found its high production costs uncompetitive on the Italian market, where the same products are cheap and plantiful."

Još kraće: istarska roba je bila dobra za Austro-Ugarsku iako je bila tapija i skupa jer Austro-Ugarska nije imala bolje, ali na talijanskom tržištu se skužilo koliko je ta roba tapija prema kvalitetnijim i kvantitetnijim talijanskim proizvodima. Otprilike, to je kao kad se skuži da osim šećerne table postoji i Milka čokolada, s time da Milka košta jeftinije. Ili, da je Nutella bolja od Eurokrema (btw, opet rađen po talijanskoj licenci). Ili, “bolje da se okrenemo zemljama u regionu nego EU, tamo nismo konkurentni.” Kao, dovoljno su dobri za jugoslavenske jadnike.

Bio sam ove godine i na prezentaciji knjige o ekonomskoj povijesti Istre - Istria Europa. Economia e Storia di una regione periferica - u kojoj se također tvrdi kako je Istra uvijek bila prilično siromašna (no često bogatija od nekih drugih regija). To ne znači da Istra nema neke posebne karakteristike koje su stvorile neke posebne identitete, ma koliko ne volili “identitete.” Ipak se Istra kao regija Italije vuće još od Rimskog doba. Teritorij ne dobiva ime eto tako bez veze.

Ono što se meni čini, a to baziram na nekim drugim tekstovima vezanima za Pulsku grupu (npr., ovaj i ovaj drugi [str. 4]) da su oni najprije počeli koristiti termin “mikrofašizam” izvan Guattari/Deleuzeovog konteksta i sigurno bez tog značenja za označavanje fašizma na istarskoj, dakle, mikro razini. Kao, u Hrvatskoj postoji Tuđmanov makrofašizam, odnosno onaj pravi fašizam, a u Istri s IDS-om na vlasti postoji onaj mali, ali ne manje pravi fašizam. Od tud im mikrofašizam. Kasnije akrobacijama i intelektauliziranjem svojega diskursa nekako su ugurali Guattarija i bandu. Dakle, oni ne pričaju o mikrofašizmu u Guattarijevom smislu, nego o pravom, svima poznatom fašizmu, pokretu koji je u praksi najprije zaživio u Italiji iako je nastao kod francuskih marksista. Eto citata iz gore navedenog Zareza koji podupire moju tezu:

“Budući smo izabrani da predstavljamo Hrvatsku na ovogodišnjem bijenalu arhitekture u Veneciji, naš rad, ovog puta, nije mogao biti potpuno medijski blokiran, a u takvoj situaciji uredništvo je posegnulo za taktikom pacificiranja naših riječi krateći uzroke djelovanja, kontekst i posljedice, ukratko sve ono što bi tvorilo sadržaj. Nakon svega navedenog grupa je odlučila ne autorizirati ovako izmijenjeni intervju i time odaslati jasnu poruku da nam je dosta cenzure i da odbijamo u takvoj formi i govoriti. Ovakva odluka ponajmanje se odnosi na nas, tj. na informaciju o našem radu, ona ima za cilj progovoriti o uzroku ovakve uređivačke politike te stanja u Glasu Istre koje se može opisati kao mikrofašizam.”

[o cenzuriranom intervjuu koji je trabao izaći u Glasu Istre, ali je na kraju izašao ovdje]

Zatim, u intervjuu za propali pulski portal pulski.hr rekli su sljedeće:

"Zašto se o tome tako malo priča? Da li je, po vama, na snazi često spominjana sprega između politike i medija?

To je mikrofašizam. Sve one priče kako je Istra multi-kulti regija padaju u vodu ako svaki oblik kulture koji se razlikuje od ove dominantne nema šanse da zaživi. Nema prostora za ništa drugo i drugačije. 

Čak da te ideje i dođu do šire javnosti, ona dobiva samo informacije. Mislimo da šira javnost već i danas posjeduje sve informacije. Jer, jako malo ljudi u Puli vjeruje da će ovaj napraviti bolnicu, jako malo ljudi vjeruje da ovaj išta radi na bolnici, jako malo ljudi vjeruje da će Brijuni Rivijera ikada biti napravljena. Znači, javnost je obzirom na stanje u medijima jako dobro informirana. To znači da neformalni kanali rade; ljudi žele informaciju. Dokaz tome su razgrabljene novine Otvoreni Muzil svaki put kad ih tiskamo. Dostupnost informacija je samo jedan manji medijski problem. 

Ono što je veći problem je što ćeš učiniti kada jednom saznaš tu informaciju. I tu dolazimo do jedne sprege koja je puno opakija od ove medijske, a to je da taj istarski mikrofašizam kontrolira ekonomiju. Obzirom da se radi o malom tržištu s malim brojem ljudi, s niskom fluktuacijom koje zapravo i nema, svi izvori financiranja i kapitala su u rukama stranke koja je 22 godine na vlasti. U tih dvadesetak godina izgradili su svoju partijsku meta mrežu koja sve te stvari regulira. Otvoreno se govori da moraš biti član stranke da bi dobio neki posao. Ta kontrola koja seže u onemogućavanje elementarne egzistencije, a mnogi su ljudi otišli iz Istre jer nisu mogli opstati u takvom okruženju, e to pokazuje kako je došlo do te totalitarne sprege."

Eto, javno mnijenje nije bazirano na mikrofašizmu (opet i opet, za još bolje razumijevanje koncepta pogledajte ovdje vezano za medicinu, a za debilno korištenje istoga protiv znanosti pogledajte ovdje), odnosno na nekakvom nesvjesnom prihvaćanju pravila i želji, nego na svjesnom manipuliranju medijskim prostorom. Opet, to nema nikakve veze s mikrofašizmom u Guattarijevskom smislu.

Iako je kula od karata (mikrofašizam) već izgrađena bez prizemlja i prvog kata konstrukcija je ipak išla dalje. Da bi potvrdio svoje viđenje stvarnosti bazirano na krivoj interpretaciji pojma “mikrofašizam”, a zapravo misleći na klasičan fašizam na lokalnoj/ regionalnoj razini, Jurcan je otišao kopati po “korporativizmu” (opet članak s wikipedije na engleskom jeziku jer je na hrvatskom čista nedovršena katastrofa). Naravno, i taj je pojam sasvim krivo shvaćen. Prije svega, pomiješao je kruške i jabuke i nešto gardelina. Govorio je o korporativizmu - fašističkoj ekonomskoj socijalističkoj ideologiji (danas bi to nazvali trećim putem, javno-privatnim partnerstvom) baziranoj na srednjovjekovnim cehovima gradova-država sjeverne Italije (na talijanskom bi to bilo Corporazione delle arti e dei mestieri, na engleskom Guild, a na hrvatskom Ceh) - kao da ima ikakve veze s korporacijom (na hrvatskom Korporacija, na talijanskom Società) i korporativnim upravljanjem. Ne znam je li to napravio radi toga jer a) zapravo ne zna i ne razumije pojmove koje koristi ili je b) to bilo iz čiste zlobe, ili c) iz želje da se da smisao besmislenoj priči. Naime, time je trebao dokazati da je u Istri mikrofašizam (kojeg, ponavljam, poima samo kao mali fašizam, a ne u Guattarijevom smislu kako je tvrdio) na vlasti jer je gradonačelnik Pule, Boris Miletić, od studenog 2007. do siječnja 2008. godine pohađao nekakvo stručno usavršavanje naslovljeno “Korporativno upravljanje za članove nadzornih i upravnih odbora”, kao što se može vidjeti u njegovom životopisu. Opet, ne radi se o fašističkom korporativizmu nego o upravljanju kompanijama. Evo definicije s linka od gore:

The process of leading, administrating and directing a company. Business tasks often performed by corporate management might include strategic planning, as well as managing company resources and applying them toward attaining the company's objectives.

To je cijela priča. Nije mi bila namjera braniti nekoga ili neku vlast, samo me užasno živcira kad se netko služi pojmovima koje ne razumije, a nije ih teško naučiti.

No to nije bio kraj. Cijela tirada je na kraju završila na Talijansku uniju, u smislu da se unutar Talijanske unije kovala ideologija dvojezičnosti IDS-a (iako je meni poznato da je IDS-ova priča bila o trojezičnosti). Taj dio nisam najbolje razumio. Je li to bila optužba Talijanske unije za iredentizam? Jako moguće.

Zašto mislim da je jako moguće? Prije svega jer mi je cijeli ton bio pro-hrvatski nacionalistički, zapravo više pro-slavenski ili ORJUNA-ški. Od toga da se stvaraju nekakvi Istrijani, da se dvojezičnost kovala u Talijanskoj uniji, do insinuacija oko “pravih” istarskih prezimena iz Bertošine knjige po kojoj svi kojima je prezime unutra imaju ekskluzivnost na Istrijanstvo, pa kako bi bolje bila centralizacija, te kritiziranje deklaracije Županije istarske o regionalnom razvoju na isti način na koji je to napravila Hrvatska čista stranka prava Istarske županije, itd… Sad mi ne padaju na pamet još neki detalji… E da, stavljanje i Demona - navijača Istre 1961 - u skupinu koja koketira s Istrijanstvom, a oni nemaju a ma baš nikakve veze s time, čisto su hrvatski orijentirani.

Osim toga, članovi Pulske grupe su u više navrata isticali da ne žele dobivati javne financije radi svoje neovisnosti, ali čini se da je to slučaj samo s financijama lokalne uprave i samouprave pošto su bez problema predstavljali jednu centralističku državu - Republiku Hrvatsku - na Biennalu arhitekture u Veneciji, a to nije bio kiki riki od novčanih sredstava. Osim toga, njihova poduzetnička inicijativa Praksa dobiva bez problema novce od Ministarstva kulture RH (o toj poduzetničkoj hvalevrijednoj inicijativi već sam pisao). Osim toga, baš radi toga jer se bave baštinom ovlašteni su se njome i službeno baviti za Republiku Hrvatsku. Naravno, nije sve tako crno bijelo, ipak su 2009. godine organizirali konferenciju Grad Postkapitalizma u sklopu festivala Media Mediterranea kojeg radi udruga Metamedij i koja za to dobiva financije i od Grada Pule, tako da su ipak posredno primili sredstva Grada Pule. Izašao je i zbornik te konferencije. Dakle, ne može se reći da ne žele uzimati pare od gradskih vlasti jer su anarhisti zato jer ipak uzimaju pare od centralističke države, tako da mi je sve više jasno da je nešto drugo po srijedi.

E sad, kako funkcionira taj selektivni mehanizam? Kako se to konstruira priča? Sjetimo se samo one o Prvomajskom jurišu. Je li to ideološka moć iskrivljavanja stvarnosti? Kako dolazi do konvergencije kod naizgled oprečnih pokreta? Nemam pojma... Možda je to neki modus operandi arhitekata... Možda je to dio priče gdje sve što ima veze s Italijom je fašizam (ili se barem želi tako vrijeđati neke ljude), a sve s Jugoslavijom je antifašizam, socijalizam, komunizam i slično... Stvarno nemam pojma.

UPDATE 16. 11. 2013.
Poslušajte audio snimku predavanja i sami prosudite koriste li krivo termine:

Emil Jurcan: Istarski mikrofašizam-forme represije u multikulturalnom društvu (predavanje+rasprava) by Pilula on Mixcloud

100 godina

Čitam u La Repubblica da danas Erich Priebke slavi 100 godina, neki mu šalju i čestitke. Sjetio sam se i da je Maria Pasquinelli umrla s preko 100 godina prije ni mjesec dana... Te dvije osobe nemaju pretjerano toga zajednički osim što su u jednom momentu svoga života bili članovi nacional-socijalističke stranke, odnosno fašističke stranke. Priebke je kriv za nekoliko stotina ubijenih radi odmazde nad pokretom otpora u Rimu, a druga je ubila generala De Wintona u Puli. Zanimljivo je kako su nadživjeli i vrijeme i ljude. Jedna je platila svoje djelo, a drugi još plaća. Bar nešto.

Jugoslavija i trajanje života

U Hrvatskoj je očekivano trajanje života pri rođenju u 2011. godini 79,9 godina za žene i 73,8 godina za muškarce. 1961. godine je bilo 69,0 za žene te 64,3 za muškarce, a 1971. za žene je bilo 72,3 godine te za muškarce 65,7 godina. U Istarskoj županiji je očekivano trajanje života pri rođenju za žene 2008./ 2009. bilo 81,72 godina (76,69 2001./ 2002.), a za muškarce 74,44 godine (72,91 2001./ 2002.). Na cijeloj obali gdje je hrana uvijek bila "mediteranska", a zapravo talijanska, živi se dosta duže. Nisam sam došao do ovog zaključka. Ovdje piše na stranici 23 da

[k]ra će očekivano trajanje života u Panonskoj Hrvatskoj, uz ostalo, tumači se strukturom prehrane.

Za usporedbu, u talijanskoj regiji Friuli Venezia Giulia brojke su nešto drugačije iako je regija ako ne ista onda vrlo bliska po tradicionalnoj hrani i kulturi. Naime, tamo je očekivano trajanje života pri rođenju za žene 84,4 godine, a za muškarce 79,0 godina. (Italija po tom pitanju dobro stoji i u svjetskim razmjerima). Koliko se sjećam, u prošlosti je situacija bila slična u Istri i FVG (trebao bi provjeriti među ostalim mjestima i ovdje).

Što se tiče malignih bolesti, u Istarskoj enciklopediji piše

Neke su vrste raka u Istri učestalije nego u ostatku Hrvatske. To su: rak dojke, rak debeloga crijeva, rak prostate i melanom (zloćudni rak kože). Razlozi povišene pojavnosti raka u Istri raznovrsni su, a ponajprije su uvjetovani čimbenicima okoliša, tj. za života stečenim oštećenjima zdravih stanica. Ona nastaju zbog promjene načina života (prehrane, povećane konzumacije nikotina, onečišćenja okoliša). Povećana pojavnost raka debeloga crijeva u zadnja dva desetljeća (sred. 1970-ih iznosila je samo trećinu današnje pojavnosti) mogla bi biti uzrokovana promjenama u načinu prehrane (brza priprema hrane, konzumacija namirnica zasićenih štetnim sastojcima, zamrznute hrane, hrane nespecifične za istar. podneblje ili za određeno godišnje doba i dr.), prekomjernom tjelesnom težinom i kakvoćom pitke vode u zadnjih 10–15 godina. [...]

U Trstu je voda isto tvrda, samo se tamo nisu pretjerano promijenile prehrambene navike. Postavio bi zato hipotezu da dolaskom Jugoslavije je došlo je do promjene konzumacije određene hrane većinom jer nije više bilo određene hrane (nestašice, neproizvodnja), a nije se ni uvijek moglo ići do Trsta po špežu. Takvom promjenom u prehrani, a onda i u stilu života koji je bio sličan stoljećima, dolazi do povećanja mortaliteta. Drugim riječima, Jugoslavija nas ubija. No to je samo hipoteza... A ovo je samo cherry picking.

Neki smatraju da su veze prekinute prije dvadesetak godina...

Eto kako postoji nekoliko Republika Hrvatskih. Kao što je nama ovdje veliki prekid stoljetnih, a zapravo tisućljetnih veza bio onaj prije 70 godina, drugima je prekid bio prije dvadesetak godina. Tako se Horvat i Štiks žale:

"Instead of recovering lost ties and creating an atmosphere of stability and mutual co-operation among post-Yugoslav states, which the EU and Croatian government state as being among their goals, the EU's longest external land border (1,300km) will, by the mere functioning of its police apparatus, necessarily cut Croatia off from its immediate and natural surrounding and bring further isolation from its neighbours. Croatia has thus a moral and political imperative to fight against the thickening of a border that cuts deep through what was once a common borderless space."

Nema druge nego upotrijebiti silu nad nama koji nemamo veze s tom granicom od 1300km. Treba  nas dobro razguziti da se počinjemo čak osjećati kao da smo uvijek stajali na toj granici, ako ne i u samoj Bosni, na Drini.

Ne vidim kako netko tko je protiv EU, tzv. euroskeptik, može biti za SFRJ. Ali dobro, logika na ljevici je odavno rekla laku noć.

Ponovno zajedno

U ponedjeljak će Republika Hrvatska ući u Europsku Uniju. Mnogi s "alternativci" napadaju takav događaj i s nacionalističkih pozicija i iz straha od porobljavanja sa strane Europljana. "Oni" će NAS (valjda Hrvate) iskoristiti jer SMO (valjda Mi Hrvati) rasprodali NAŠE (valjda Naše pravo Hrvatsko) javno dobro. Zatim, postoje i oni budalaši koji kopipejstaju razne new age debilane, kako će EU dovesti neke zakone koje će zabraniti i ovo i ono, ali i ono tamo. Nećemo više moći saditi krumpir u stanu i šta sve ne. Desničari, s druge strane, imaju... iste pozicije, samo ne pričaju o obespravljenim došljacima, ili pričaju kako će baš ti imigranti sad početi dolaziti u RH i krasti posao Hrvatskom čovjeku. I ženi. Da, i to da će RH izgubiti tako krvavo izborenu neovisnost. Sad se ponovno srlja "kao guske u maglu" u neku Yugoslavia-look-alike tvorevinu.

EU je jedna velika socijalistička tvorevina i kao takva ima sve mane takve tvorevine, ali mislim da ova promjena je pozitivna jer konačno će teritorij koji je brutalno rasparan i odvojen prije sedamdesetak godina ponovno biti ujedinjen. Odnosno, neće više biti rigidna granica između različitih dijelova jednog kulturno bliskog i sličnog prostora. Konačno će se moći bez straha kupovati veća količina namirnica koje su gotovo zapisane u genetskom kodu nas s područja Istre, Julijske krajine, itd... U Istri ima veći broj tumora probavnog sustava i radi promjene prehrane (raste od 1970. na dalje), morali smo početi jesti jugoslavensku hranu. Možda je i ta EU došla prekasno, možda smo već osuđeni i u terminalnoj smo fazi, ali 'ajmo vidit. Za ostale dijelove RH ne znam kako će ispasti, tamo mogu biti problemi. Padaju mi na pamet mjesta poput Gospića i slični gdje je to baš to, hrvatska Hrvatska.

Eto, neki od nas su već građani EU, a sad će i teritorij ispod nas to postati.

Ča je život nego fantazija

Ljudi često siluju činjenice da bi se uklopile u njihovo viđenje svijeta (osim kad ih se plati). I tako sam jučer navečer bio na nekoj vrsti predstavljanja Centra za dokumentaciju nezavisne kulture iz Zagreba na Mediji Mediterranei i malo sam se iživcirao. Među ostalim diskusijama koje su se udaljavale od priče o navedenom centru i koje su često odlazile u totalnu nekoherentnost i nelogičnosti, bila je i priča o jednom "Jurišu na Prvi Maj" - festivalu koji je umro negdje 2005. godine - kojeg je prekinula policija jer su, kako su se neki sjećali, napali policajci stacionirani u Valbandonu i koji su bili u civilu. Jedan od govornika je ustvrdio da je to bio i jedini festival koji je imao i jednu participativnu i političku dimenziju, te je zato i bio napadnut sa strane policajaca za razliku od drugih manifestacije iz 1990ih. Osim toga, isti je govornik rekao da je i bio politički nezavisan od bilo koje stranke. Sjetili su se neki koji su tad bili u organizaciji da su policajci i pretukli neke ljude na tom festu koji je bio tako herojski branjen. Sve su to bili dokazi subverzivnosti toga festivala.

Kako obično biva, činjenice su ipak bile drugačije od sjećanja ljudi koji su bili tamo i možda nenamjernog distorziranja priče sa strane ljudi koji nisu mogli biti na toj manifestaciji radi svojih godina, ali žele vjerovati u neku herojsku prošlost. Naime, godina događaja je bila 1996., datum ne mogu potvrditi, ali kladio bi se da je bio petak 03.  svibnja. To mislim jer je fest uvijek padao na vikend (nekad bi počinjao četvrtkom), a u kalendaru piše da je prvi vikend blizu Prvog Maja bio baš taj 03. 05. 1996. Eventualno je bio vikend prije, dakle 26-27. 04. 1996., ali mi je nekako to previše prije tog praznika rada. OK, bili smo tamo cijela ekipa, lijepo se počeli zabavljati kad je regularna policija naredila da organizatori prekinu festival unatoč svim mogućim dozvolama, redarima, itd... Organizatori su to odmah i učinili. Razlog je bio taj što je grupica pitomaca policije krenula pijana tući punkere. Zašto? Zato jer jer je to bila postala policijska moda nakon prekida koncerta u Samoboru 31. listopada, 1995. godine od strane specijalne policije koja je tad i pucala i gazila po ekipi. Datum znam ne jer sam se ga odmah sjetio, nego zato jer sam ga našao u ovom diplomskom radu. Naći ćete u fusnoti 14 na jedanaestoj stranici sljedeće:

Naravno, puno je gorih primjera policijskog maltretiranja od navedenog. Jedan od najgorih je zasigurno čuveni napad specijalne policije na punkere u Samoboru 1995., o čemu u fanzinu piše i Močibob (1995b)

Onda idete do bibliografije i tamo je referenca na članak iz Močibobovog fanzinića (bio je odličan, a tako ga zovem radi malog formata, čini mi se A6). Članke u kojima piše o navedenom incidentu u Samoboru na netu možete naći ovdje u članku o brutalnosti policije i u ovom tekstu o drugoj tužnoj temi, no nema datuma kad se dogodio. 'Ajmo dalje s pričom.

Da rekapituliram, krenuli mladi pijani pitomci policije tući pankere, došla velika policija i njih jedva zadržala, ali su mislili da ne bi mogli kontrolirati nasilje pitomaca pa su prekinuli koncert, a hipici koji su ga organizirali ODMAH su ga i prekinuli. Svi su se odmah razišli iz prostora na Puntiželi... Osim mene i prijatelja. Ja nikako nisam htio napustiti prostor i natezao sam se s policajcima jer sam platio upad i da j imam pravo biti tamo i da kakva je to demokrcija, da su oni fašisti i bla bla bla. Kad me nisu mogli izbaciti odlučili su me uhititi i vukli me do marice. Tamo sam se još opirao, nisu me mogli ugurati unutra, pa sam malo kasnije sam ušao. Prijatelj Anđeri je namjerno išao pišati po marici tako da i njega uhite, pa tako su i njega ugurali u maricu. Nitko, ali NITKO drugi nije reagirao. Je da su već svi bili razgaljeni, ali nisu reagirali - sve hippy do hipika, anarhist do anarhiste. Odveli su nas u stanicu i tamo razbili k'o budale, koljena u rebra, pendrekom po glavi i tijelu, teške šamarčine su stalno sijevale, a mi smo morali držati ruke dole. Odvojili su nas i svakog posebno razbijali, strašili nas da će donijeti kliješta, meni su dali pendrek u ruke da se lupam sam po glavi, a ja im rekao "Ne mogu, dajte vi!" Anđerija su šarali kemijskom po glavi. Kasnije pred jutro su nas pustili odvojeno doma, zapravo nam naredili da idemo doma jer da će nas ubiti ako nas nađu vani. Naravno, ja sam odmah išao do Uljanika (što znači da su nas pustili prije 3 ujutro? Ne znam točno do kad je tad radio tada još uvijek Rock klub Uljanik) i našao ekipu Ivceta, Masketa i ostale. Kružili smo gradom da nađemo Anđerija, pa ga našli na Vidikovcu. Svi smo pukli od smijeha i krenuli dalje. Sreli smo bili istu ekipu murjaka s maricom, pa smo se sakrili iza nekog auta. E da, koliko se sjećam, ekipa je došla do stanice tražiti da nas puste. Toliko o subverzivnosti i svemu ostalome.

Meni su ti Juriši ostali u dobrom sjećanju zato jer bi dolazili na Puntiželu po danu i tamo bili cijeli vikend, bauljali, kupali se, itd... Ekipa je bila super. Ali, nije to baš bilo subverzivno. Znam da je SDP bio sponzor neko vrijeme, da se radio i preko Foruma mladih neko vrijeme, da je postojao upad kojeg mnogi nisu htjeli platiti te nisu ni ulazili, ili bi se ušuljali unutra pa je znalo biti i sranja zbog toga. Sve kao i na ostalim sličnim manifestacijama. Eto tko je sponzorirao zadnji.

I to je ta priča. Ja i Anđeri smo uhapšeni i dobili batina od murije, nitko nije regirao, sve je lijepo prekinuto. Godine i nostalgija kasnije nabildaju priču tako da neki događaji postaju legende bez razloga. Odmah sam sinoć nazvao Anđerija da mu ispričam što sam čuo, a on pukao od smijeha i sjetio se kako se gadno posvađao s jednim od tadašnjih organizatora koji je bio i jučer navečer na tribini jer su bili prekinuli koncert bez ikakve žalbe. Kaže mi da bi se danas samo okrenuo i otišao u takvoj situaciji. S tim sam se i ja složio.

Kako funkcioniraju subvencije

Narod? Stoka!

Zašto takav naslov? Ne, ja ne mislim da je narod stoka, pa ni stoka sitnog zuba, više je to sažetak komentara nekih ljudi nakon ovih zadnjih lokalnih izbora (i nakon prvog i nakon drugog kruga). Neki su se okušali u politici, neki u novinarstvu, a neki treći su samo DIY komentatori.

Mnogi od njih se kunu u javno dobro, zajednicu, vole ovaj grad, itd... Ali zapravo ne vole ljude. Čini se da se njihova ljubav svodi na voljenje cigli i malte, ili neke imaginarne zajednice koja je postojala u nekoj prošlosti, naravno, ne predavnoj prošlosti. Ne dalje od Austrije/ Austro-Ugarske, s preskokom Italije. Uglavnom se sjećaju nekih mitskih dana svoje mladosti ili se pozivaju na neke ideale koji nigdje nisu zaživjeli.

Dakle, nakon izbora, nakon što rezultati se ne slažu s htjenjima navedenih spasioca naroda, ljudi su budale, ne razumiju, kukavice, uhljebi, vjerojatno imaju veze s dosadašnjom lokalnom vlašću, itd... Za koga se onda oni bore kad pričaju da se bore za narod, javni prostor, za grad, itd...? Pretpostavljam da se ne bore za te, kako ih oni vide, budale. Ili možda baš za njih. Kao, slijepi narod, trebaju im baš oni da bi progledali. Prilično totalitaran pogled na svijet. Ili se bore za sebe i njihovih par kompi? Onda pada u vodu priča da se bore za javni prostor, narod, itd... Ili je neka shizofrenija, ili bi al' da im ne uđe? Ne mislim da su glupi, da su pokvareni, nego me stvarno zanima kako funkcionira taj mentalni sklop. Kako su si stvorili priču u glavi da oni vide, razumiju ili osjećaju bolje od drugih?

Mogu se složiti s njima kad govore da na izbore izlaze samo oni koji imaju direktan benefit od svog glasa. Zašto? Zato:

Ali naravno, ne vjerujem da bi se složili s "pokvarenim neoliberalima" koji se bave javnim izborom i koji misle da zapravo mi svaki dan glasujemo našim novčanicima. Zašto? Zato.

Carina, pošta i naplaćivanje kako im pukne

Pišem tek sad jer sam od ljutnje zaboravio ranije. Dakle, prije mjesec dana sam dobio paket od Amazona s bargain knjigama na kojeg su mi dodali u carini u Rijeci 74,15 kuna. Išao sam tako ja u poštu vidjeti o čemu se radi i savjetovala me teta u pošti u Puli da ne podižem prije nego se čujem s njima jer po njoj se radi o nekoj grešci. Kako je bio petak 03. 05. popodne, a oni u Rijeci rade samo od 08 do 11h, odgodio sam sve za ponedjeljak. U ponedjeljak sam nazvao carinu na broj kojeg mi je dala teta iz pulske pošte, a carinik budalaš ne razumije o čemu se točno radi, da oni ne naplaćuju carinu nego PDV od 5% (uveden 01. 01. 2013.), a za ostale probleme da nazovem carinsku poštu, da je to njihov posao. Inzistirao sam da ipak vidi o kojem se paketu radi pa da mi kaže što je pošlo po zlu, a on počeo o tome kako je njima teško tražiti informacije o paketima po broju pošiljke jer im sustav ne radi kako treba i da ne znam ja koliko oni paketa imaju. Čudno, a ja mislio da sam zvao carinu i poštu. OK, na kraju je našao informaciju i kaže on meni da su oni naplatili samo 27,55 kn, a da je ostalo naplatila pošta na carini, a to je druga organizacija i on nr zns zašto oni toliko i što naplaćuju.

Iako lijepo piše "OCARINJENO" nastavljao mi je objašnjavati da to nije carina nego PDV od 5%. I stvarno, 27,55 kn je 5% od cijene, ali od kud još 36,60 kn za pregled? Usput, 27,55 kn + 36,60 kn = 64,15 kn. Od kud još 10 kn? On ništa od toga ne zna, trebao bi zvati carinsku poštu. Jedva mi je dao broj, a ja sam mu se zahvalio i zaželio dobar daljnji odmor u njegovom uredu. Poklopio mi je.

Nazvao sam poštu i javila mi se valjda neka pripravnica, da ona ništa ne razumije i da ne zna ništa. Pitala me broj da me može njena šefica nazvati. I stvarno, nazvala je. Izdiktiram joj broj, ona pronalazi paket. Počela mi pričati kako su za sve krivi oni iz carine, da kad nalože otvaranje paketa za carinjenje ili naplatu PDV-a da oni kao "pošta" moraju naplatiti tu uslugu 36,60 kn. Pitam ju hoće li izgubiti posao 01. 07. radi ulaza u EU, a ona mi počela kukati kako ništa ne znaju, da im držim palčeve da im srede posao drugdje, itd... Eh da, u pozadini kod nje čujem glas prvog carinika koji se žali što zovem bez veze, a on govorio kako mu je daleko pošta (BTW, bio sam više puta tamo, sjećam se još dobro kad su iz Canonicala slali Ubuntu cd-ove i kad nam ih nisu htjeli dati, a na kraju iz paketa od nekih 500 komada su nam onako, preko veze, dali dvadesetak komada. Totalna korupcija). Govorim ja toj teti poštarki da bi usluga bila sigurno bolja da smo u Italiji, a ona kaže da vjerojatno bi i da bi bilo bolje. Završava s "Trst je naš" i da sam zapravo bio sretan što više puta mi nisu naplatili. Nisam razumio zašto.

Uglavnom, carinici zaustavljaju pošiljke radi naplate carine ili PDV-a, nemaju pečat za PDV pa koriste onaj za carinjenje. Pošto ne mogu otvarati oni, nego mora pošta, to otvaranje pošta naplaćuje 36,60 kn. Na kraju carinik optužuje poštu što naplaćuje to otvaranje, a poštari optužuju carinike što su im dali na otvaranje. Jugoslavenska posla.

U svemu tome još mi je falilo 10 kn. Zašto naplaćuju dodatnih 10 kn? Kad sam podigao paket jedva sam dobio račune za sve, teta u pulskoj pošti mi nije htjela izdati račune, ali ipak je to učinila na moje inzistiranje. Tada sam vidio što su naplatili 10 kn. Dvije opće uplatnice koje koštaju 0,30 kn svaka, nakon što vam zaustave paket, raskopusaju ga, to naplate 36,60 kn, koštaju 10 kn. Ako ne vjerujete pogledajte sami (nadam se da se dovoljno vidi).

Konačno sam saznao kako su uspjeli oteti još 10 kn. Pretpostavljam da se tamo u Rijeci na poštanskoj carini jako mutne stvari događaju. Vidio sam da su malo kasnije pohapsili neke riječke carinike, ali vjerojatno nisu to isti.

Da bude debilana još veća, morao sam platiti još 2,20 kn ležarinu jer nisam digao paket odmah u petak. Nije frka, ali je zanimljivo na što sve dižu novac.

Goli nacionalsocijalizam

U utorak sam bio u kinu pogledati dokumentarac Goli otok Darka Bavoljaka, a dan prije na predstavljanju knjige o OZN-i Williama Klingera. Malo putovanje u jugoslavensku prošlost. Ono što mi je najviše zapelo za uho je izjava Jove Kapičića, generala i jednog od osnivača UDB-e, o zatvorenicima Golog otoka. On je izjavio kako su oni koji su završili na Golom otoku (parafraziram) bili izdali domovinu - Das Vaterland (u tom smislu, nije tako rekao) - a to je gore od krađe ili drugih oblika kriminala. Dakle, komunisti koji su slijedili politiku informbiroa, odnosno SSSR-a, odnosno Staljina, bili bi internirani na Golom otoku radi preodgoja. Tamo su završavali bez sudske osude, smatrali su da se radilo o prekršaju, kako je Kapičić rekao. Slično je bilo i u Italiji za vrijeme fašizma gdje se takva "osuda" zvala confino, a sastojala se je od nekoliko godina preodgoja, također često na otocima.

Što se da zaključiti iz svega toga? U SFRJ metode preodgoja su bile iste kao kod talijanskih fašista, komuniste internacionaliste (takvi bi trebali biti po prirodi te politčke doktrine) se osuđivalo jer nisu za domovinu (nisu nacionalisti), SFRJ se držala socijalizma više od komunizma (to i Kapičić kaže u dokumentarcu), imali su OZN koja je imala iste funkcije kao njemački SS (ili možda bolje Gestapo), a OZN je nastala iz Prve proleterske brigade koja je imala istu funkciju i sličan ustroj kao Waffen-SS. Postoji tu i još drugih sličnosti, kao npr. pioniri koji su bili slični Hitlerjugendu.

Po svemu sudeći SFRJ je bila nacionalsocijalistička država, ali s jednim problemom: bilo je poprilično teško stvoriti novu jugoslavensku naciju. Zato su se možda i odlučili za federalizam, no na kraju su se razni mali nacionalsocijalisti raspali. Ipak ne mogu svi biti šefovi u takvom ustroju - svaki wannabe vođa je trebao svoju državu. Iz toga su se izrodile druge države koje su više podsjećale na nacionalsocijalističke tvorevine nego na tržišne demokracije. U svim tim državama više se je radilo na nation-buildingu nego na otvaranju tržišta. Konkretno, u Hrvatskoj se više radilo na otvaranju raznih studija povijesti, hrvatskog jezika, ili čak cijelih Hrvatskih studija nego na "privatizaciji" (koja je napravljena ofrlje) i otvaranju tržišta.

Moja generacija je očekivala tržišnu ekonomiju, odnosno, sve ono što bi viđali na talijanskim televizijama ili na odlascima u Trst, ali umjesto toga su dobili nešto slično nacionalsocijalizmu i rat. Pretpostavljam da tamo negdje na kontinentu gdje nisu primali tv signale stranih zapadnih televizija i gdje nisu dolazili turisti da im je ta kvazi-promjena bila super, konačno su mogli stvoriti neki svoj identitet. Onako, jasno i nedvosmisleno, baš kako treba nekim ljudima. Nama na okupiranim teritorijima i nije trebao takav identitet. Mladi su prirodno i za vrijeme SFRJ stvarali tržište mimo službene doktrine, bilo to vezano za razmjenu klikera, dijelove motora, švercanje stvari iz Trsta, itd... Kao uostalom i poljaci, koji su također unatoč restrikcijama postali poduzetnici i znali kako namaknuti devize preprodavajući stvari po kampovima (kako nisu mogli izlaziti iz Poljske s puno para, pokupovali bi u Poljskoj svašta, od kamp opreme preko alata do elektronike, i prodavali bi to za njemačke marke i druge valute po kampovima na obali). Nakon razočaranja s promjenama koje to i nisu baš bile, neki su počeli misliti da je prijašnja varijanta nacionalsocijalizma bila bolja. Nekako više po onoj "Bolje vrag kojeg poznajem, nego anđeo kojeg ne poznajem" (samo i drugi nije bio baš anđeo).

Dan danas većina ljudi ne shvaća kako ti razni socijalizmi i kolektivizmi su običan put u ropstvo.

Occupy... What?!

Zamislite teritorij na kojemu žive ljudi stoljećima na svojim posjedima. Mijenjaju se vladari, a ljudi žive na tim istim svojim posjedima. U jednom trenutku taj teritorij biva okupiran od strane jedne novonastale zemlje, vlasti te zemlje tvrde da je taj teritorij oduvijek zapravo teritorij naroda novonastale zemlje. Svi oni koji se ne slažu s time odlaze, bivaju protjerani, ubijeni, itd... a posjedi im bivaju konfiscirani. Onima koji su ostali također im posjedi ili bivaju ili djelomično ili u potpunosti konfiscirani. Njih se nagovara da su oni oduvijek spadali u narod koji ih je okupirao - još od pamtivijeka. Umjesto otišlih dovode se ljudi koji ismijavaju lokalne kulture.
Kasnije se pripadnici naroda novonastale zemlje međusobno posvađaju, međutim na okupiranom teritoriju situacija se ne mijenja. Posjedi se ne vraćaju, otjerani ljudi se ne vraćaju, mrtvima se ne odaju počasti. Lokalno stanovništvo se ismijava i dalje, ne dozvoljava mu se održavanje određenog identiteta, mijenja im se povijest...
Nije fikcija.

Konvergencija raznih i naizgled oprečnih političkih ideologija

Zadnje reagiranje HČSP-a u Puli gotovo je sasvim isto pozicijama Pulske grupe. To nije nepoznat fenomen, u Americi to zovu fusion paranoia. S tim pojmom se označavaju razna spajanja ekstremnih oprečnih pozicija. Anti-globalizam i mržnja protiv slobodnog tržišta su često dijeljeni teritoriji ekstremne ljevice i desnice.

Krivo sam predvidio

Totalno sam krivo predvidio ishod izbora u Italiji. Na kraju je u Laziju postotak CasaPound bio jako, ali jako slab. Razlika nije u desetak tisuća glasova, nego u milijun i više stotina glasova. Valjda mi je izgledalo da su stalno na tv i na radiju. Ustvari, da je stalno taj jedan kandidat. Sad više ni ne stavlja nove informacije na web. Mislim da je gadan šok kad se ne prođe na izborima, kod nas je tako Cuccurin nestao.
Eto, kandidat dobio dvadesetak tisuća glasova, dovoljno ljudi da ti se čini kao da "svi" žele glasati za tebe. Da te samo pet tisuća ljudi potapša po ramenu dobio bi osjećaj da su "svi živi za tebe." Sličan je slučaj i s izlascima. Uvijek mislimo kako svi idu vani vikendom, ali na kraju ipak je to manjina u cijeloj populaciji jednog grada.
Ono što se može naučiti: treba uvijek imati na umu da postoji jedna tiha većina koja u demokracijama vodi kolo. Glasne manjine dolaze na vidjelo u kriznim, revolucionarnim trenucima. To se desilo u Italiji na razni države s Grillom.
Da ne bude da sam baš sve fulao, ipak crowdfunding je dobar dio business plana. Evo, na taj način financiran film dobio je Oscara.

Predviđanje za talijanske izbore

Ne znam tko će točno pobijediti i jako mi je teško to predvidjeti, ali sam uvjeren da će Casa Pound dobiti nekoliko zastupnika, a u Laziju će biti jaki. Mislim da će prikupiti tonu glasova nezadovoljnika i socijalista s ekstremne desnice i ljevice (ne one ekstremne). Kandidat za guvernera Lazija Di Stefano ima odličnu populističku socijalističku retoriku, ima čak i rješenja, a kritičarima kaže direktno da je fašist trećeg tisućljeća. Mislim da si ekstremna ljevica jede ruke. Vidjet ćemo sve već sljedećeg utorka.

Slobodno tržište, poduzetništvo i arhitekti

Arhitekti među rijetkima u Hrvatskoj pokazuju snagu slobodnog tržišta i poduzetništva, a drugi bi se trebali ugledati na njih. Meni je super što su napravili oni meni geografski bliži. Grupica arhitekata osnovala je zadrugu putem koje mogu zaposliti manje ljudi, spustiti troškove i tako biti konkurentniji na tržištu. Tako njihove riječi prenosi i ovaj članak: "zadružno poduzetništvo potiče samozapošljavanje i jača konkurentnost pojedinca potičući uz to i horizontalnu razmjenu znanja i vještina."

Korisnicima usluga i proizvoda je tako i niža cijena baš radi tržišnog natjecanja.

U ovom intervjuu član zadruge lijepo objašnjava kako ih je ekonomska isplativost takvog djelovanja privukla:

Kako se sve vrti oko para, zanima me kako se to financiralo i zašto bi netko birao zadrugu, a ne neki jednostavni d.o.o. koji je moguće jeftino otvoriti po novim zakonima? Pa lova je i presudila da se ide u ovakav oblik jer nismo imali love da svatko za sebe kupuje aparate ili samostalno plaća računovodstvo. Shvatili smo da nam treba logistički centar, servis – a to je sada zadruga – gdje će svatko izdvajati određen postotak od posla koji obavlja. To se dogovara kroz skupštinu s ostalim zadrugarima. Tu se vodi računa koliko novca ostaje za pokrivanje troškova režija, računovodstva i slično, a umjesto da jedan plaća, plaćamo svi. A usluge, prostor i uređaje, od printera do strojeva za izradu maketa, koristimo svi. To je jeftinije. Nitko od nas nije vlasnik. Tako da ako netko ima ambiciju biti vlasnik, gazda ili baja, onda mu je malo teže. Ali ako nema, ovo je pragmatično i puno isplativije.

Dakle, ušteda na strojvima i računovodstvu, te na ljudstvu radi toga.

Inače ovakav model zadruge je zamislio Friedrich Wilhelm Raiffeisen, a danas vidimo gdje je Reiffeisen banka.

Još jedan svježiji primjer s drugim pulskim arhitektima je primjer Urbisa 72 gdje su zaposlenici zakupili tvrtku putem nove tvrtke (Urbis) od dioničara kojima će plaćati prosjek godišnjih dividendi. Ekstra zaradu moći će si zadržati.

Slobodno tržište, poduzetništvo i kapitalizam nisu neki bauk kako se to danas želi predstaviti u medijima s lijeve i desne strane. U takvom sustavu ljudi dolaze do kreativnih ideja kako zarađivati, a na taj način mogu biti, ukoliko to žele, veći donatori, socijalisti i što god u slobodno vrijeme. Istovremeno nisu na teret nikome u društvu.

Vrati mi sve što ti nisam uništio!

Čitam jučer u Jutarnjem da bi Italija trebala vratiti arheološko blago odnijeto u Trst pa Veneciju za vrijeme Drugog svjetskog rata. Znači, Tito naručuje bombardiranje kod Saveznika, ovi unište 80% grada, ubiju oko 4000 ljudi, unište i dio eksponata, a sve ono što se uspjelo spasiti i očuvati svih ovih godina treba vratiti?! Kome?
Ono što se događa je da hrvatski turizam je baziran na ostavštinama Rima, Venecije i Italije. Za spomenike vezane za Mletačku Republiku talijanska regija Veneto ima zakon kojim je regulirano financiranje obnove i održavanja tih spomenika. Izgleda da sve to nije dovoljno.
Danas je i Dan sjećanja...

Religious Harm Reduction -- Matija Vlačić Strikes Back!

Moje je mišljenje da dolazak Judith Reisman je jedna od najboljih stvari koje su se mogle dogoditi Republici Hrvatskoj ikada. Naime, oni koji misle da će religija nestati radi obrazovanja, znanosti ili zabranom gadno se varaju. Pogotovo s ovim zadnjim. Religijska vjerovanja će postojati možda i zauvijek, zato je važno samo umanjiti štetu, ili čak ju iskoristiti za poboljšanje situacije. Sad ćemo vidjeti kako.

U Hrvatskoj najraširenija religija je rimo-katoličko kršćanstvo, a ono stvara prilično nepoduzetne ljude koji očekuju spas i blagostanje tek u zagrobnom životu, vjeruju da što si jadniji u ovom životu to ćeš bolje proći nakon života. Za razliku od katolika protestanti su poduzetni jer je buduće spasenje, npr. kod kalvinista, vidljivo i u ovom zemaljskom životu. O tome je pred stotinjak godina pisao Max Weber u svojoj Protestantskoj etici i duhu kapitalizma. Dakle, iako je malo pojednostavljeno, etika rada i poduzetništva dolazi iz jedne kulturne promjene vezane za religiju -- protestanti više rade i poduzetniji su ljudi općenito jer vjeruju da znakovi spasenja se vide u akumulaciji bogatstva kroz štednju i rad.

E sad, kakve veze ima sad sve ovo s dolaskom Judith Reisman? Judith Reisman je stručnjakinja za odnose s javnošću, dakle, stručna je u plasiranju određenih mišljenja kroz medije, ali važno je to što je ona zaposlena na Liberty University, privatnom protestantskom sveučilištu. Zanimljivo je to što se na tom religijskom sveučilištu predaje kreacionizam bez problema, a još zanimnljivije je to što ga je osnovao kršćanski fundamentalist i televanđelist Jerry Falwell, osnivač organizacije/ pokreta Moral Majority. Moral Majority je, osim Ronalda Reagana, bio glavni izvor inspiracije za hardcore punk scenu u 1980ima u SAD, ali i kasnije. Tako su Youth Brigade (oni iz DC), Circle Jerks i Dead Kennedys imali pjesme o toj organizaciji, a Suicidal Tendencies o cijelom tom televizijskom evanđelju. Dakle, osim što protestantizam donosi poduzetništvo i rad, donosi i kreativnost.

Istri nije stran protestantizam, sjetimo se samo, među ostalima, Matije Vlačića. U njegovo doba on nije mogao uspjeti u svom naumu prvenstveno radi tadašnje snage katoličke crkve. Teško je govoriti što bi bilo da je bilo, ali usuditi ću se spekulirati da su reformatori uspjeli živjeli bi u ekonomski razvijenijoj sredini. U svakom slučaju, moje je mišljenje da bi dobitak bi bio ogroman. Sada, nakon gotovo 500 godina, baš će osobe iz katoličkih redova i HDZ-a dovesti ljude koji će sprovesti reformu zaustavljenu tada. Takva situacija ne može biti loša. Najbolji je dio što će se to dogoditi putem Sabora, najviše institucije Republike Hrvatske.

Situacija je pogodna i radi arhitekture. Opet, moje je mišljenje da je katolička crkva dio svoje moći dugovala i iznimnoj arhitekturi poznatoj po freskama, masivnim građevinama, ofarbanim vetratama, tamjanu, itd... Kao što vidimo, moderni arhitekti rade crkve koje po svemu nalikuju protestantskim crkvama bez previše šarenih detalja. Takva situacija je odlična jer će se brzo moći konvertirati takve građevine. S treće strane konačno će svećenici moći legalno imati partner/e/ice, što im još uvijek nije moguće pa moraju svašta izmišljati, bilo da su homoseksualci ili heteroseksualci.

Ne, ne mislim postati vjernikom, još manje protestantom, ali mislim da u društvu gdje je religija nužnost ili barem datost, i gdje sigurno tih 86% stanovnika Hrvatske (ili još i više sa svim vjernicima) neće preko noći postati ateisti, da bi protestantizam u bilo kojem obliku bila promjena na bolje. Puno bolje. Ako ništa drugo, religija više ne bi služila kao indikator etničkog podrijetla, što bi smanjilo drastično izglede za rat. Dakle, živjeli bi mirno, bogato i bez BMW-a s krunicom na retrovizoru.

Glasna većina koja misli da je alternativna manjina

U petak sam bio na propagandnom skupu Lidije Gajski na kojemu je bilo more ljudi. Skup je bio prije svega zanimljiv jer se održavao na Sveučilištu, u najvećoj dvorani koja je bila sasvim puna. Skup na kojemu se kritizira znanost na znanstvenoj instituciji. Primijetio sam veliki broj profesora i profesorica, ljekarica, doktora i doktorica medicine, studenata, new age freakova, baš svakakvih ljudi. Ne razumijem zašto pobornici teorija zavjera -- u ovom slučaju "Big Pharma"-e -- misle da su među malobrojnim "slobodnim", "pametnim", "mislećim" pojedincima kad se ipak radi o mainstream i pomodarskom fenomenu gdje zapravo većina puši takvu priču i zapravo financira takvu industriju "alternative", "teorija zavjera", itd... U gradskim knjižnicama knjige o teorijama zavjera su najposuđivanije (pogledajte što još posuđuju ljudi koji posuđuju knjigu od gospođe Gajski ovdje).

Nije čudo što takve priče imaju veliku privlačnost kod većine ljudi. Na takav se način osjećaju da su unatoč tome što rade sve kao i svi ostali (gledaju tv, imaju obične mainstream hobbyje, itd.), da su ipak "otkačeni" i "kuže" što se događa oko njih. Stvar nije nova. Jedno zanimljivo objašnjenje sam vidio u članku How Bad Ideas Gain Social Traction gdje autorica piše sljedeće  vezano o (moje boldanje):

This symbiotic connection between AIDS denialism and alternative healing was facilitated by a shared conspiratorial move against HIV science and has had powerful community-building effects. AIDS denialism gained social traction through four symbolically and organisationally important roles: the “hero scientists” who provide a patina of scientific legitimacy for the movement; the “cultropreneurs” who offer fake cures in the place of antiretroviral therapy; the HIV-positive “living icons” who seemingly provide proof of concept by appearing to live healthily without antiretroviral therapy; and the “praise singers”, such as sympathetic journalists and film-makers, who publicise the movement. When Mbeki surfed the internet about AIDS, he came across more than just a set of bad ideas; he encountered a community in which conspiracy theory fostered new forms of identity (bold truth-seeker) and social solidarity (we, the oppressed).

Mislim da je autorica točno pogodila priču. Ti ljudi dobivaju neki identitet (pravi tragači istine, a ne oni budalaši koji rade za kapitalizam [što god im to bilo]) i nalaze veliku zajednicu u kojoj osjećaju solidarnost.

Da se malo osvrnem na neke tvrdnje. Ne mislim prenijeti kompletno izlaganje, ne mislim se ni zaustavljati poticanje na neprijavljivanje osoba koje ne žele cijepiti djecu (kaže da savjetuje "fleksibilne pedijatre"), pozivanje na neko zlatno doba medicine od prije pedesetak godina kad farmaceutska industrija kao nije bila iskvarena, itd... Meni je bila najzanimljiviji dio o soluciji situacije. Naime, solucija leži u većem financiranju i nadzoru sa strane države, te u povećanju svijesti. Problematično je u tome što je teško definirati što je to točno svijest, zato i ne postoji neka razina koju se može doseći. Uvijek može netko reći da ipak niste dovoljno svjesni. Možda vas i zato odvedu u gulag da vas osvijeste. Država nikad nije bila dobra gospodarica (jer je to nitko), a i industrija u rukama države je koruptibilna. I sada je korupcija vezana za situaciju u kojoj postoji javno zdravstvo čiji će čelnici baratati javnim novcima onako kako im prdne, ionako nema odgovornosti kod javnog novca.

Jeste li kad vidjeli toliko ljudi na nekom znanstvenom skupu gdje se objašnjavaju neke malo kompleksnije stvari?:

Rasprodaja ili strane investicije

Jučer je na Deutsche Welle izašao članak o rasprodaji u Hrvatskoj, a baš na isti dan izašao je vrlo aktualan osvrt napisan prije pedesetak godina o vanjskim investicijama. Čini se da su u Hrvatskoj i lijevi i desni prilično nacionalisti.

Jednostavna solucija za Znanestveni program HTV-a

Kako se zadnjih skoro dva tjedna vrti trakavica oko pisma znanstvenika sa zahtjevom za premještanje emisije "Na rubu znanosti" iz Znanstvenog u zabavni program nameće se pitanje kako regulirati takvu problematiku? Moj odgovor je nikako. Naime, nema nikakve potrebe za postojanje javne televizije, i takva televizija nije nimalo različita od komercijalnih televizija, samo nam jako puno košta. Kada ne bi postojala javna televizija ne bi postojale ni afere o korupciji na javnoj televiziji, problem znanstvenog programa bio bi privatan problem, a građani bi imali najmanje 960 kuna više u džepu na kraju godine (puno više kad bi se ukinula sva ostala davanja koja završavaju na "Prisavlju").
Dakle, zašto bi svi mi zajedno financirali stvari koje nam se ne sviđaju, čine nam se neistinite, mislimo da su glupost, itd...? Primjeri: zašto financirati kreaciju nacionalističke povijesti, religijskog programa, (ne)znanstvenog programa, kupovanje turskih sapunica, ples sa zvijezdama, itd...? Što ta televizija nudi što privatne televizije ne nude?
Vjerojatan odgovor je da javna televizija treba očuvati "javno dobro", a pritom svaki državotvorac (s ljevice ili desnice) ima svoju viziju što je to i želi ju nametnuti drugima. Uvijek postoji netko tko zna što je najbolje za mene. OK, možda ne za mene (tu možete staviti i sebe), nego više za one "seljake", "šljakere", itd... gdje je tu sloboda?
Svaka redistribucija stvara korupciju ili nametanje mišljenja jedne skupini ljudi ili pojedinaca drugima koji ne misle tako. Energija uložena za takvu borbu je uzaludan posao koji radi više problema nego što ih rješava. Nešto kao što se događa u ratu protiv droga.
Što se znanosti tiče, zamislite da se ukine javno zdravstvo te da ljudi imaju slobodu odlučivanja (i snošenja posljedica) kako će potrošiti novac koji im država nije uzela za zdravstvo. neki bi uštedjeli gledajući u sunce, drugi bi potrošili na homeopatiju, ali vjerujem da oni koji bi htjeli vidjeti rezultate dali bi ga za medicinu baziranu na znanstvenoj metodi.
Vjerujete da postoje ljudi koji sami, bez državne intervencije ne mogu imati svoje mišljenje (naravno, da budu i odgovorni za posljedice)? Fino.

Kad te ideolozi napuste

Prošlog se je petka ubio mladi hacker i aktivist Aaron Swartz. Tip je stvarno svašta napravio u jako ranoj dobi i u malo vremena (pogledajte linkove), ali nešto ga je mučilo i navelo na taj čin. Ljudi imaju različite hipoteze, a ona najraširenija je da je njegovo samoubojstvo vezano za sudski proces vezan za skidanje članaka iz JSTOR arhiva na MIT-u (optužbe su odbačene najon samoubojstva - evo jednog dokumenta tužiteljice).
Moguće je da se radi i o teškom slučaju depresije, možda je njegova samokritičnost bila simptom (jer valjda bi svi trebali biti veseli samodopadni debili), ali ja mislim da se više radi o osjećaju napuštenosti. Prošle je godine tražio pomoć, a neki ljudi mu baš nisu izlazili u susret. Vjerujem da mu se dogodilo ono što se događa onima koji povjeruju u razna ljevičarska "aktivistička" blebetanja - npr., onakvima prisutnima na Petom danu - djeluješ u skladu s ideologijom, a onda shvatiš da si sam/a, da ta ekipa i ne postoji izvan medijskog i konferencijskog prostora. Lijepo je jedan komentator primijetio na ovom članku:

Libertarian circles have been all over the Swartz case from the beginning. The thing I find sad is that Aaron did not look there for support. The trendy left egged him on and didn't back him up.

 Mislim da se družio s krivom ekipom, ali to je samo moja spekulacija bazirana na nekim mojim iskustvima. Uz to, ovih sam dana čuo kako se usred krize pomalo raspadaju dva sindikata čiji su osnivači i članovi mislili da će napraviti razliku.